Zao Gnom Homebrewing

Oš – neš?

Posted on 06.03.2017 Updated on 07.03.2017

Trenutno pijuckam jedan domaće-kuhani tripel koji je zapravo dosta dosadnjikav, a još nije vrijeme da pišem o nekim drugim kuhanjima ili pivskim zanimacijama, pa ću se opet malo baciti u filozofiranje.

Craft pivska scena u svijetu, Europi, a već donekle i u Hrvatskoj solidno razvila. Ima žiljarde (jako velik broj) različitih piva – domaćih i uvoznih, posvuda pivski događaji (AKA eventi), pivovare niču na svakom uglu, pivski blogeri drobe tekstove o sladno-hmeljastom napitku, svi klikaju po aplikacijama za ocjenjivanje, procjenjivanje, dijeljenje, šeranje, lajkanje – pivovara, piva, etiketa, svakog pojedinog gutljaja. Pivski turizam nije više prazna floskula, ljudi zbilja putuju i posjećuju pivovare isto kao što bi posjećivali muzeje, dvorce ili prirodne ljepote. Svaki drugi grad, općina, selo i vikend naselje se okušava u svojem “jedinstvenom” pivskom festivalu. “Sljubljivanje” piva s hranom, preljub piva s whiskyjem, kuhanje s pivom, yoga s pivom, ******* s pivom.

Stvorio se dosta solidan šum u sustavu. 🙂
Iako na prvu zvuči kao “prihvaćam izazov” tip ideje, čovjek ne može “živjeti pivo” 24 sata dnevno, 7 dana tjedno. Zašto? Jer većina ljudi (osim nešto malo profi pivara) mora raditi neki drugi stvarni posao. Jer ne bi bilo zdravo toliko piti. Jer je to, realno gledano, skup sport.
I na kraju krajeva – iz principa, jer ne odgovara sve svakome.

STOGA… sam osmislio ovu kraću OSOBNU listu “dos and don’ts”. Zabave radi, koristit ću prijevod “hoću – neću”. Znam mnogo ljudi koji se neće složiti s mojim pogledima i to je sasvim ok, ne moramo svi biti isti, nemojte prestati pratiti moj blog. 😀

1) Bavljenje pivskim temama.

Neću: se predstavljati kao vrhovni autoritet o pivu. 😀 To što pišem blog ne znači da sam stručnjak u tom polju. Sigurno da u tekstovima negdje ima krivih informacija i/ili gluposti. Ako primjetite neku, slobodno me ispravite.

Hoću: pisati blog o pivu, pivarenju i pivopisima-putopisima. Mislim da je tema zanimljiva. Baveći se time na razini hobija mislim da sam skupio neka znanja koja bi i drugima mogla biti korisna. Ili zabavna. Ništa više ništa manje.

2) Money makes the beer go round.

Neću: plaćati brutalno visoke cijene nekih pojedinih piva, koje su toliko visoke samo radi visoke potražnje. Neka piva dostignu određeni uzvišeni status zbog ocjena po aplikacijama i onda im cijena raste u nebo. Iako ne sumnjam da su Westvleteren 12 ili Pliny the Elder (Russian River Brewing) izvanredna piva, ne želim njih davati nekoliko puta više para nego za neki drugo (dobro) pivo tog stila. Iako, razumijem da je radoznalost jaka (“zašto je baš to pivo smatrano naj…”). Možda popustim u nekom trenu slabosti. 🙂

Hoću: pljunuti malo više para za degustiranje stilova koji zahtijevaju više truda, vremena, sastojaka. Ponekad.

3) Entuzijast, fan ili groupie? Tko je tu radi koga? I tko tu koga?

Neću: čekati u redovima za neko pivo, u maniri fanova određenih brandova mobilnih telefona. Ne, ne, ne, ne i ne. Ovaj dio pišem jer sam neki dan vidio snimku ljudi koji su cijelu noć (bar toliko) čekali ispred neke pivovare kako bi uspjeli kupiti pintu nekog (ne sumnjam dobrog) piva. Po kiši.
Nema šanse. 😀

Hoću: ako u nekom stranu gradu ima pivovara koja mi je draga zbog atmosfere, nekadašnjeg dobrog provoda ili kojeg god subjektivnog razloga – pri ponovnom posjetu tom gradu ću se vratiti u tu pivovaru. Kao totalni fan. Ali ne kao groupie. 🙂

4) Ash Ketchum ne pije pivo.

Neću: skupljati Pokemone. 🙂 To znači: pod svaku cijenu pokušati probati što veći broj piva (i naravno to registrirati na Untappd ili Ratebeer ili nešto treće). Da, znam da ima ljudi koje to veseli, i neka im je. Ali ja neću. Ne zanima me doživljaj nekoliko gutljaja svakog bugarskog blond alea, indijskog makro-lagera ili chileanskog gosea.
Ne moram skupit sve.

Hoću: Probati što više piva kada dođem u točionicu neke pivovare. Ako sam već tamo, onda želim vidjeti što baš oni nude. Ne može lokalnije. I onda ću probati i helles i blond i kućnu mineralnu vodu ak treba. 🙂

5)  Veli kum da je craft sad in.

Neću: Ići daleko od doma na svaki pivski “festival” kojeg lokalni poduzetnik odluči održati. Nešto me ipak mora privući na festival, jer domaćih piva nema toliko da bi na svakom mogao probati nešto zanimljivo (ili možda novo). A nema se baš ni vremena/novaca beskonačno.

Hoću: ići na druženja kućnih pivara, jer se tu zapravo radi više o druženju nego o pivarenju. Uvijek bude dobar provod. A drugi dan se uredno možeš oporaviti doma.

6) Od viška glava boli.

Neću: ovo ću garant jednom prekršiti i onda zaključiti da zbilja više neću: Ići na veliki, razvikani pivski festival koji nudi abnormalan broj vrhunskih pivovara i piva. Možda zvuči čudno da me takvo nešto malo odbija, ali evo argumentacije: Te stvari su skupe, to je neizbježno. Te stvari su u inozemstvu, zasad je i to neizbježno. Ne vidim jako puno smisla putovati i onda pod pritiskom (jer šteta je propustiti neko pivo kad si već tamo) pokušavati uliti u sebe desetke različitih gutljaja različitih svjetski poznatih piva. Na desetom od tih “gutljaja” već ne znaš di ti je glava a di rep, a ne da relaksirano pijuckaš u dobroj atmosferi.
Očito ja mislim da može biti previše dobroga na jednom mjestu. Ili u jednom danu.

Hoću: planirati putovanje sa dobrim dijelom vremena predviđenim za posjete lokalnim pivovarama. Nemam nikakvog problema s tim da mi je pivo tematika nekog putovanja. Ali, sigurno ću pokušati doživiti i druge aspekte nekog mjesta. Nije baš SVE u pivu. 😉

Mislim da je to dovoljno za ovaj put. Našlo bi se još, ali presušio mi je tripel. 😀

Što vi mislite?  Nabacite koji komentar. 🙂

Živjeli!