Off-flavors

Posted on

gnom_o2

Oko homebrew prvenstva je sasvim prigodno vrijeme da malo popričamo o toj mitskoj zvjeri: off-flavorima. 😀
To su arome i okusi koji se pojavljuju u pivu, a nisu poželjni. Ima ih cijela hrpa, ali pokušati ću se pozabaviti nekima koje sam susretao u svojim i tuđim pivima. Jedan od češćih mi se čini da je oksidacija.
Nije teško zaključiti kako do nje dolazi, a ni borba protiv ovog off-flavora nije pretjerano komplicirana.

Bacite pogled OVDJE na tekst o oksidaciji, a kasnije ću napisati koju riječ o još ponekom off-flavoru.

Živjeli!

Metode suhog hmeljenja

Posted on Updated on

Evo konačno post. 🙂
Par rečenica o tome kako suho hmeljiti u kućnim uvjetima. 🙂

Bacite pogled OVDJE. Sorry zbog još jednog clicka, ali dodao sam ovaj tekst kao page (dostupno kroz menu “Kućno pivarenje”).

Živjeli!

Malo o suđenju na @hrhbPrvenstvo

Posted on Updated on

gnom_usklicnik

Malo pojašnjenje kako to suđenje piva ide…

Organizatori zaprime piva koja vi pošaljete, sa isprintanim podacima pričvršćenim gumicom na svaku bocu. Od tada pa do trena kada se objavljuju pobjednici nitko drugi ne zna čije je to pivo. Suci nemaju pojma čije pivo sude.

I suci smiju sudjelovati u natjecanju. Ali automatski neće biti dodijeljeni na stol koji sudi stil koji su prijavili. Tako da se neće dogoditi da prepoznaju svoje pivo i daju mu 1000000 bodova. Toga nema.

Za stolom budu obično 3 suca. Steward (za koje se isto može prijaviti) donese pivo sa određenim brojem. Na njemu u tom trenu više nije papirić na kojem piše brewer. Za to pivo suci znaju samo stil i eventualno neke posebne karakteristike koje je potrebno upisati za neke stilove. To mogu biti dodaci, začini, kombinacije stilova itd. Taj dio vas traži sustav za prijavu piva.

Suci krenu ocjenjivati pivo. Pišu se karakteristike piva na BJCP scoresheet-ove. Daju se određeni bodovi za aromu, izgled, okus, mouthfeel i opći dojam. Za to vrijeme je pravilo da se pivo ne komentira, kako ne bi jedan sudac drugom sugerirao koju karakteristiku da traži. Nije dozvoljeno pušenje, pijenje drugog piva i bilo što što bi moglo smetati sucu ili drugima u procjeni karakteristika.

Kada su suci završili s tim, međusobno se usporede bodovi. Bodovi se između sudaca smiju razlikovati za maksimalno 5. Ako je razlika u ocjenama veća, suci moraju argumentirati svoje razloge i na kraju se usuglasiti unutar tih 5 bodova. Prosječna ocjena se zabilježi i kreće se na iduću prijavu. Broj prijava (piva) u jednom sessionu varira. Ona piva koja se ističu kvalitetom se označe kao kandidati za Mini-BOS (Best Of Show). Broj bodova ne utječe direktno na slanje u Mini-BOS.

Mini BOS je odabir pobjednika unutar kategorije. U tom trenu više nema bodova i scoresheetova. Svi kandidati koji su poslani u Mini-BOS se procjenjuju paralelno i suci se moraju dogovoriti oko prve 3 medalje i “honorable mention”

I dalje, suci ne znaju čije pivo sude, kako ne bi bili pristrani.

S tim na umu…

NEMOJTE javno pisati koje pivo šaljete na natjecanje. Nemojte pisati to javno po Facebooku, Twitteru, blogovima, Narodnim Novinama i bilo gdje gdje to suci mogu pročitati. Interno komentiranje sa prijateljima i kolegama pivarima je naravno ok i potiče se. 😀
Ali sucima ne. Čak i ako se radi o jako čestom stilu tipa pale ale i nije vrlo vjerojatno da će ga netko prepoznati, bolje ne. A pogotovo ne ako radite nešto jako prepoznatljivo.

I nemojte mene pitati “što misliš da li da šaljem XYZ pivo, jer…”. 😀
Jer ću i ja suditi. I onda se moram izuzeti od suđenja nekog stila. A s obzirom da planiram prijaviti i sam nekoliko stilova, onda se prostor koji smijem suditi smanjuje. 😀

Živjeli!

Sugestije za natjecatelje

Posted on

gnom_casa

Sve se više približava Hrvatsko homebrew prvenstvo, ima čak i svježe dizajnirana stranica, koju možete pogledati OVDJE (good work, Matt). Novi suci se treniraju, među kojima ima i dosta profesionalca tj. ljudi koji se na ovaj-ili-onaj način već profesionalno bave pivom (u pivovarama, dućanima…). To je samo po sebi odlično, jer oni direktno utječu na kvalitetu ponude.

No, dobar dio piva koja ja u zadnje vrijeme kuham imaju šansu da završe kao prijave na natjecanju. S tim na umu, ne mogu baš pisati o njima da ne bi ispalo da je netko mogao pretpostaviti koje je moje. Stoga ću opet drobiti općenite tekstove, bez sastojaka, temperatura i sličnih zanimljivosti.

Ovaj put – par savjeta za buduće natjecatelje sa nešto manje iskustva, bilo u kuhanju piva, bilo u sudjelovanju na natjecanju.

Točka broj jedan.
Za početak treba naglasiti da će inicijalno biti dozvoljeno prijaviti maksimalno 3 piva po osobi. To bi samo po sebi trebalo podići kvalitetu, jer ćemo svi morati dobro promisliti koja piva (od 20 različitih koja nam stoje u špajzi) zbilja imaju najveću šansu. Ukoliko je medalja cilj.
Ukoliko je cilj samo dobiti feedback o eventualnim problemima u pivu, svejedno čitajte dalje. 🙂

Točka broj dva.
Činjenica je: piva se sude prema smjernicama u BJCP 2015. Piva se NE sude prema stilu koji ste vi namjeravali skuhati, nego prema onom što dođe na stol. 🙂 Moja preporuka je: pročitajte stil koji ste planirali skuhati. A onda pročitajte i slične stilove (obično susjedne podkategorije). Možda se vaše pivo ipak malo bolje uklapa u neki drugi opis. Blaga odstupanja od deklariranog stila se toleriraju, jer ionako postoje određena preklapanja. Ali pokušajte ne promašiti metu baš jako. Ako ste kuhali APA-u, ali vam je pas srušio crni slad u mash i vaga vam loše radi pa ste dodali 3 puta previše hmelja u boil, možda je ipak bolje prijaviti pivo pod Black IPA. 😀

Točka broj tri.
Još ima solidno vremena za kuhanje, pa ovo ima smisla pričati. Znajte kakav proizvod želite dobiti. Preporučam kuhanje stilova koje ste probali. U smislu komercijalnih primjera, i u smislu uradaka kolega homebrewera. To će vam dati dojam kako sve jedan stil može biti izveden, dobro i loše. Meni Biere de Garde zvuči kul jer sam čitao o njemu, ali s obzirom da sam kuhao jedan, neću ni pokušavati. To je moj osobni stav, ako vi mislite da znate “na slijepo” pogoditi baš opis u BJCPu, go ahead. 🙂

Točka broj četiri.
Ako baš planirano kuhate pivo za natjecanje, imajte u obziru njegov rok trajanja ili vrijeme potrebnog odležavanja. Pale ale koji je bio odličan u rujnu prije dvije godine, vjerojatno više nije u najboljem stanju. Vrijeme, kisik u boci i ljetne temperature vašeg ormara će ga koštati ocjene. Skuhajte novi za natjecanje.
Obrnuta priča vrijedi i za jaka piva kojima odgovara odležavanje. Skuhali ste RIS i taman bi se mogao gazirati za natjecanje… Vjerojatno se trebate strpiti (znam, nije lako) i ostaviti ga za iduću godinu. Inače ćete biti nezadovoljni kada vam na score sheetu bude pisalo da su okusi pregrubi.
Sve između trebate procijeniti. 🙂

Točka broj pet.
Izgleda da je toplo vrijeme došlo ponešto ranije nego inače. Ako se tako nastavi, brinite o temperaturi fermentacije. Pa ne morate baš hranu držati u frižideru. 😀

Živjeli!

Oš – neš?

Posted on Updated on

tripel

Trenutno pijuckam jedan domaće-kuhani tripel koji je zapravo dosta dosadnjikav, a još nije vrijeme da pišem o nekim drugim kuhanjima ili pivskim zanimacijama, pa ću se opet malo baciti u filozofiranje.

Craft pivska scena u svijetu, Europi, a već donekle i u Hrvatskoj solidno razvila. Ima žiljarde (jako velik broj) različitih piva – domaćih i uvoznih, posvuda pivski događaji (AKA eventi), pivovare niču na svakom uglu, pivski blogeri drobe tekstove o sladno-hmeljastom napitku, svi klikaju po aplikacijama za ocjenjivanje, procjenjivanje, dijeljenje, šeranje, lajkanje – pivovara, piva, etiketa, svakog pojedinog gutljaja. Pivski turizam nije više prazna floskula, ljudi zbilja putuju i posjećuju pivovare isto kao što bi posjećivali muzeje, dvorce ili prirodne ljepote. Svaki drugi grad, općina, selo i vikend naselje se okušava u svojem “jedinstvenom” pivskom festivalu. “Sljubljivanje” piva s hranom, preljub piva s whiskyjem, kuhanje s pivom, yoga s pivom, ******* s pivom.

Stvorio se dosta solidan šum u sustavu. 🙂
Iako na prvu zvuči kao “prihvaćam izazov” tip ideje, čovjek ne može “živjeti pivo” 24 sata dnevno, 7 dana tjedno. Zašto? Jer većina ljudi (osim nešto malo profi pivara) mora raditi neki drugi stvarni posao. Jer ne bi bilo zdravo toliko piti. Jer je to, realno gledano, skup sport.
I na kraju krajeva – iz principa, jer ne odgovara sve svakome.

STOGA… sam osmislio ovu kraću OSOBNU listu “dos and don’ts”. Zabave radi, koristit ću prijevod “hoću – neću”. Znam mnogo ljudi koji se neće složiti s mojim pogledima i to je sasvim ok, ne moramo svi biti isti, nemojte prestati pratiti moj blog. 😀

1) Bavljenje pivskim temama.

Neću: se predstavljati kao vrhovni autoritet o pivu. 😀 To što pišem blog ne znači da sam stručnjak u tom polju. Sigurno da u tekstovima negdje ima krivih informacija i/ili gluposti. Ako primjetite neku, slobodno me ispravite.

Hoću: pisati blog o pivu, pivarenju i pivopisima-putopisima. Mislim da je tema zanimljiva. Baveći se time na razini hobija mislim da sam skupio neka znanja koja bi i drugima mogla biti korisna. Ili zabavna. Ništa više ništa manje.

2) Money makes the beer go round.

Neću: plaćati brutalno visoke cijene nekih pojedinih piva, koje su toliko visoke samo radi visoke potražnje. Neka piva dostignu određeni uzvišeni status zbog ocjena po aplikacijama i onda im cijena raste u nebo. Iako ne sumnjam da su Westvleteren 12 ili Pliny the Elder (Russian River Brewing) izvanredna piva, ne želim njih davati nekoliko puta više para nego za neki drugo (dobro) pivo tog stila. Iako, razumijem da je radoznalost jaka (“zašto je baš to pivo smatrano naj…”). Možda popustim u nekom trenu slabosti. 🙂

Hoću: pljunuti malo više para za degustiranje stilova koji zahtijevaju više truda, vremena, sastojaka. Ponekad.

3) Entuzijast, fan ili groupie? Tko je tu radi koga? I tko tu koga?

Neću: čekati u redovima za neko pivo, u maniri fanova određenih brandova mobilnih telefona. Ne, ne, ne, ne i ne. Ovaj dio pišem jer sam neki dan vidio snimku ljudi koji su cijelu noć (bar toliko) čekali ispred neke pivovare kako bi uspjeli kupiti pintu nekog (ne sumnjam dobrog) piva. Po kiši.
Nema šanse. 😀

Hoću: ako u nekom stranu gradu ima pivovara koja mi je draga zbog atmosfere, nekadašnjeg dobrog provoda ili kojeg god subjektivnog razloga – pri ponovnom posjetu tom gradu ću se vratiti u tu pivovaru. Kao totalni fan. Ali ne kao groupie. 🙂

4) Ash Ketchum ne pije pivo.

Neću: skupljati Pokemone. 🙂 To znači: pod svaku cijenu pokušati probati što veći broj piva (i naravno to registrirati na Untappd ili Ratebeer ili nešto treće). Da, znam da ima ljudi koje to veseli, i neka im je. Ali ja neću. Ne zanima me doživljaj nekoliko gutljaja svakog bugarskog blond alea, indijskog makro-lagera ili chileanskog gosea.
Ne moram skupit sve.

Hoću: Probati što više piva kada dođem u točionicu neke pivovare. Ako sam već tamo, onda želim vidjeti što baš oni nude. Ne može lokalnije. I onda ću probati i helles i blond i kućnu mineralnu vodu ak treba. 🙂

5)  Veli kum da je craft sad in.

Neću: Ići daleko od doma na svaki pivski “festival” kojeg lokalni poduzetnik odluči održati. Nešto me ipak mora privući na festival, jer domaćih piva nema toliko da bi na svakom mogao probati nešto zanimljivo (ili možda novo). A nema se baš ni vremena/novaca beskonačno.

Hoću: ići na druženja kućnih pivara, jer se tu zapravo radi više o druženju nego o pivarenju. Uvijek bude dobar provod. A drugi dan se uredno možeš oporaviti doma.

6) Od viška glava boli.

Neću: ovo ću garant jednom prekršiti i onda zaključiti da zbilja više neću: Ići na veliki, razvikani pivski festival koji nudi abnormalan broj vrhunskih pivovara i piva. Možda zvuči čudno da me takvo nešto malo odbija, ali evo argumentacije: Te stvari su skupe, to je neizbježno. Te stvari su u inozemstvu, zasad je i to neizbježno. Ne vidim jako puno smisla putovati i onda pod pritiskom (jer šteta je propustiti neko pivo kad si već tamo) pokušavati uliti u sebe desetke različitih gutljaja različitih svjetski poznatih piva. Na desetom od tih “gutljaja” već ne znaš di ti je glava a di rep, a ne da relaksirano pijuckaš u dobroj atmosferi.
Očito ja mislim da može biti previše dobroga na jednom mjestu. Ili u jednom danu.

Hoću: planirati putovanje sa dobrim dijelom vremena predviđenim za posjete lokalnim pivovarama. Nemam nikakvog problema s tim da mi je pivo tematika nekog putovanja. Ali, sigurno ću pokušati doživiti i druge aspekte nekog mjesta. Nije baš SVE u pivu. 😉

Mislim da je to dovoljno za ovaj put. Našlo bi se još, ali presušio mi je tripel. 😀

Što vi mislite?  Nabacite koji komentar. 🙂

Živjeli!

WLP566 – prvi pokušaj

Posted on

Isprobao sam novi (za mene) saison kvasac: White Labs – Belgian Saison II (WLP566). On bi trebao biti dati voćniji rezultat i brže/stabilnije odraditi pivo od standardnog WLP565. Recept sam bazirao na tome da ispadne malo jači od ciljanog, pa da ga pri kraju kuhanja razrijedim sa dodatnom vodom. Obično mi male ture ispadaju oko 10-12 litara. Ova je ispala oko 14.

Zrnje:
2,5 Kg Pilsner (Gradiška)
1Kg Pale Ale (nisam imao više Pilsnera, pa da potrošim 🙂 )
0,5Kg Munich
0,2Kg Cara35

Hmelj:
20g Engima na 15 minuta, i to je to.

Voda je bila otprilike balansirana između slada i hmelja.

Recept se čini dosta natrpan specijalnim sladom. Prethodni saison fermentiran sa Belgian Saison I sam radio sa sličnim omjerima, a činio mi se da ima dobru bazu, pa sam odlučio ovaj napraviti slično, samo ga fermentirati na adekvatnim (višim) temperaturama.

Tokom kuhanja sam u 40oj minuti dodao oko dvije litre vode, kako bih razrijedio sladovinu. Taj “genijalni” postupak je stvorio brutalni cold-break. Bar zaključujem da bi to morao biti cold break, jer se dogodio zbog dodavanja hladne vode u kuhanje. Ogromni komadi zgrušanih proteina su plutali i mogao sam ih izvaditi onom ogromnom žlicom koja ima mrežicu. Stvarno ne znam da li taj kuhinjski predmet ima neko svoje ime. Preostala sladovina je bila neviđeno bistra. Nastavio sam s kuhanjem dodavanjem hmelja itd.

cold_break.jpg

Početna gustoća bila 1.056, sasvim uredno za saison. Sladovina je ohlađena i ubačen je startani WLP566.

Odlučio sam ga pustiti da ide do 25 stupnjeva i dogrijavati ako bude potrebno. Tako je otprilike deklarirana gornja granica za taj kvasac, pa sam to odlučio poštovati, makar još nisam donio tu novogodišnju odluku. 😀

belgian_saison_2.jpg

Izgled:
Jantarne boje, čak prema bakrenoj i hazy. Gusta i postojana grudasta bijela pjena koja se dugo zadržava i ostavlja lacing. Vidljivo dosta mjehurića CO2 u čaši.

Miris:
Kombinacija voćnih i sladnih mirisa. Dosta keksa i karamele. Voćna kombinacija breskve, možda ananasa, malo agruma. Malo biljnog, mentastog mirisa. Nešto grožđica. Dosta dobro: saisonasto, ali sa solidnim udjelom slada.


Okus:
Srednje tijelo, dosta karbonizirano. Ima dosta sladnih dojmova, i to prema karamelnim, Munich okusima. Zapravo je dosta smooth, a ne uobičajeno osvježavajuć i vedar. Gorčina u finishu je osrednja, pa malo više od toga. Definitivno suhi završetak, unatoč svim sladnim i zapravo slatkastim okusima u sredini. Nešto biljnog hmelja pri kraju. Aftertaste sa laganim voćem, biljnim hmeljom i srednjom gorčinom.


Mišljenje: Malo crvenkastiji i sladniji saison. Slad i karamela pokrivaju saisonaste mirise od kvasca pa ako očekujemo klasični saison, moramo malo tražiti te arome. Neloše zaokruženo i balansirano, možda malo gorčina izbacuje iz balansa. Sigurno bi se moglo ponešto smanjiti specijalne sladove, a povećati količina hmelja za aromu. Moguće da bi se moglo fermentirati i na višoj temperaturi, a malo sniziti OG, tako da više iskoči saison, ali da ne bude prenaporan.

Trenutno sam raspoloženiji za svijetle, vedre, odvježavajuće saisone, pa ovo nije baš što sam htio. Ta solidna količina Municha, karamelnog slada (a možda  Pale Alea) je stvorila dosta sladno pivo. Nije loše, vrlo je ugodno za popiti i ne vidim neke žešće greške.

Sigurno ću ga isprobati još koji put, kvasac stoji ispran u frižideru. 🙂

Živjeli!

Smrznuti saison

Posted on

Već sam pričao priču o pošiljci kvasaca koja se smrznula na putovanju do mene. Belgian ale kvasac je već solidno iskorišten i dati će još od sebe. A sada malo priča o smrznutom Belgian Saison kvascu – WYeast 3724.

Dakle, taj smack-pack kvasca se isto smrznuo do razine krckanja od leda. Pustio sam ga da se otapa i nakon toga sam ga “smackao”. Počeo je pokazivati znakove života nakon podosta vremena (više od 36 sati) i napravio sam starter.

Sladovina u koju sam lansirao taj jadni promrzli saison je napravljena ovako:

3Kg Nova Gradiška Pilsner
0,5Kg Vienna
0,3Kg Cara 35

Voda balansirana u sredini između slada i hmelja, ajmo reći.

35g Hallertau Blanc na 10 minuta. I to je to. Bez kompliciranja, jer je bilo upitno da li će uopće htjeti odraditi posao.

Početna gustoća je bila 1.056. Pitchan je kvasac iz startera i ostavljeno da fermentira. Na moju sreću, fermentacija je uredno počela. ALI, nije baš uredno završila.
Opet nisam bio osmislio grijanje za saison, pa je fermentiralo na zimskoj sobnoj temperaturi, što bi bilo nekih 19-ak stupnjeva. (ovo je razlog za bar jednu točku novogodišnjih odluka 😀 )

Dakle, ovaj napaćena kolonija jednostaničnih čudaka je odlučila vratiti milo-za-drago. Fermentacija nije stala skoro 2 mjeseca. Kada bih se ponadao da je konačno gotovo – BLJUĆ iz vrenjače. Mislim da je to najduže držanje u primaru koje sam radio. Da, definitivno je. Razmišljao sam da li bi možda bilo bolje maknuti pivo sa kvasca, ali ne prepoznajem neke loše posljedice autolize (raspadanja) kvasaca.
Kada je došlo do 1.005, odlučio sam flaširati. Sa malo manje šećera, da ne bi ispalo da se kvasac samo pravio da je gotov.

E pa evo rezultata:

smrznuti_saison

Izgled: duboko zlatne boje i do sada već u potpunosti bistro. Srednja bijela pjena koja dosta brzo nestaje u tanki sloj. Vidljivi mjehurići CO2. Zapravo izgleda dosta dobro, ali bi bogatija grudasta pjena nekako više odgovarala stilu. General poslije bitke kaže: ipak sam mogao malo više šećera za gaziranje.

Miris: Sladni miris, sa nešto malo meda i vanilije. Kompot od breskve, ali ne baš puno. Blaga menta. Malo alkohola, to ne bi trebalo biti ovdje, ali ajde, ne smeta previše. Prepoznatljivi štih Dupontovog kvasca baš i nije došao do izražaja. Ima nekih spicy nota i malo bubblegum-a, ali definitivno nije svo veselje koje ovaj kvasac može proizvesti. Skoro bi prije pretpostavio da je neki “belgian ale” kvasac, a ne saison.

Okus: Srednje tijelo, srednje gazirano. Dosta slada i nešto karamele. Prema kraju malo nekog suhog voća, ali opet nije baš prepoznatljivo. Prema kraju se razvija srednja do visoka gorčina koja ostaje u aftertasteu. Ništa dramatično, ali pošteno gorko.

Mišljenje: Nema ničeg jako lošeg u ovom pivu, ali ni jako dobrog. Gorčina je malo izvan balansa. Najgora stvar je što ovo nije prepoznatljivi saison. Fale voćne arome i okusi i svi oni čudnjikavi spicy, kožni, gljivasti okusi koji se inače mogu dobiti. Oh well, bar je odfermentiralo do kraja. Popit će se. 😀

Neki krajnji zaključak: kvasci mogu biti dosta izdržljivi, čak i pri smrzavanju. I drugo, saison jednostavno treba fermentirati na toplom. Pitchati hladno, fermentirati toplo. Ostalo su finte, nijanse i dodatci, ali mislim da ću se ove prakse od sada uredno držati. 🙂

Živjeli!