Homebrewing
All-in-one sustavi za kuhanje piva
U počecima kućnog pivarstva u Hrvatskoj, nije bila dostupna nikakva gotova oprema za kuhanje piva. Ljudi su se snalazili na razne načine, izrađujući mash tunove od prijenosnih frižidera, kuhanjem BIAB metodom sa vrećama za pranje veša, slaganjem kompliciranijih HERMS sustava od izrezanih pivskih bačvi itd.
Daleko od toga da se na taj način ne može napraviti dobro pivo, ali treba imati nešto tehničko-inženjerskih sposobnosti ili “frenda koji ima susjeda koji zna čovjeka koji zna izrezati inox bačvu”. Nakon nešto vremena, pojavili su se gotovi sustavi za kuhanje poput Grainfathera i Braumeistera koji su koštali (i dalje koštaju) poštene novce i nisu baš bili pristupačni široj publici. Kao što to obično biva, kinezi su primjetili rupu na tržištu i proizveli all-in-one sustav za kuhanje piva po ponešto nižoj cijeni.
Na scenu stupa proizvod koji se pojavljuje pod hrpom imena, uključujući HopCat, BrewDevil, BrewMonk, Klarstein, Ace itd itd.
Vjerojatno svaki uvoznik nalijepi svoj logo na istu stvar. Već se neko vrijeme može kupiti i kod nas, čak se pojavila i nova, malo unaprijeđena verzija.
Nakon godina kuhanja na DIY štednjak-sustavu, odlučio sam se na nabavku BrewMonk-a. Zašto baš taj? Jer ga je moguće nabaviti preko domaćih dućana za pivske sirovine, što osigurava garanciju, a ja volim imati garanciju, s obzirom da kineska roba osim niske cijene ima i tendeciju krepati. 😀 Jednostavno sam zaključio da mi se isplati i možda malo viša cijena ako znam gdje se fizički mogu obratiti ako nešto ode u mp3.
O kakvom sustavu se točno radi?
To je all-in-one sustav za kuhanje piva. To znači da se ista posuda koristi za ukomljavanje i kuhanje. Isto tako, to je pomalo laž jer dosta dobro dođe još neka posuda u kojoj ćete zagrijavati vodu za ispiranje slada. 🙂
Sustav dakle ima jednu posudu koja na dnu ima grijač. Ispod te posude je pumpa, grijač i kontroler. Pored te posude je cijev za recirkulaciju. U novim varijantama je ta cijev prozirna, tako da bolje možete vidjeti što se događa.
Ukomljavanje:
U glavnu posudu se naravno dodaje voda koja se zagrijava za ukomljavanje kao i uvijek. Unutar posude se postavlja košara valjkastog oblika koje na dnu ima sito, u koju se dodaje samljeveno zrnje.
Od sredine sita, prema vrhu ide cijev za “overflow” (kasnije o tome). Nakon dodavanja zrnja, na vrh mu se stavlja još jedno sito koje služi da vam zrnje ne krene bježati kroz cijev prema dnu (nije sasvim nužno, ali spriječava potencijalno štopanje pumpe). Kada krene ukomljavanje, pumpa sa dna glavne posude uzima sladovinu i recirkulira ju na vrh posude gdje se vraća na vrh zrnja. Senzor na dnu glavne posude prati temperaturu i pali grijač po potrebi kako bi se održala temperatura ukomljavanja.
Cijeđenje/ispiranje:
Kada je ukomljavanje gotovo, cijela košara sa zrnjem se ručno podigne i uglavi na vrhu glavne posude. Postoje dvije razine kako se može uglaviti, tako da ne dižete previsoko sasvim punu košaru.
Gravitacijom se sladovina cijedi nazad u glavnu posudu. Istovremeno, ručno polijevate zrnje vodom za ispiranje, koju ste očito morali zagrijati negdje drugdje.
Kuhanje:
Nakon cijeđenja i ispiranja, kontroler podiže temperaturu do kuhanja. Dodaje se hmelj itd itd.
Hlađenje:
Nakon kuhanja, sladovina se mora ohladiti prije nasađivanja kvasca. Neki brandovi tog sustava nude dodatni immersion chiller (metalna spirala koja se stavi u sladovinu i kroz nju se pušta hladna voda), ali to treba obično dodatno kupiti. Druga opcija je korištenje nekog counterflow ili plate chillera, koje opet trebate dodatno nabaviti.
Prebacivanje u fermentor:
Sladovinu se u fermentor može prebaciti kroz pipu iz glavne posude, na koju je s unutarnje strane moguće staviti mrežasti “bazooka” filter koji bi trebao spriječiti veće čestice da odu u fermentor. Druga opcija je opet koristiti pumpu.
Kako se upravlja sustavom?
Glavnu riječ vodi kontroler, prekidač za paljenje pumpe (i kontrolera odvojeno) i jedan ventil na vrhu cijevi za recirkulaciju.
U kontroleru se mogu postaviti koraci ukomljavanja koji će se onda automatski izvršavati jedan za drugim. Postavlja se željena temperatura, trajanje svakog stadija i snaga grijača. Određivanje koliku snagu grijača trebate zahtijeva malo isprobavanja, kako vam temperature ne bi previše skakale oko željene vrijednosti. Sladovina se recirkulira, ali ovisno o tome koliko brzo prolazi kroz zrnje, koliko se topline gubi i slične stvari, treba pogoditi koliko je snage potrebno da se sladovina ne zagrije previše dok senzor (koji je, ponavljam, SAMO na dnu) ne uhvati promjenu. Kuhanje je još samo jedan “korak” isto kao i ukomljavanje, s tim da ako postavite temperaturu na 100, onda sustav to smatra kao “boiling”. Tada vam nudi postavljanje alarma za dodavanje hmelja.
Display nije nikakav pametan touch screen, nego se upravlja gumbima, što znači da morate znati redoslijed pritiskanja da unesete svoj slijed koraka.
Nije nužno unositi sve korake, možete se odlučiti i na “manual” način gdje morate odklikati te gumbe kad želite neku promjenu.
Puma se ne pali na samom kontroleru, nego ima zasebni prekidač, pored prekidača koji pali kontroler. Osim toga, na vrhu cijevi za recirkulaciju se nalazi ventil kojim možete prigušiti brzinu recirkulacije. Pumpa je takva da se ne buni na prigušivanje protoka, slobodno time regulirajte recirkulaciju.
Nakon nešto kuhanja, primjetio sam neke “nedostatke” ili bolje reći suboptimalne karakteristike sustava na koje treba pripaziti, pa ću ih spomenuti i pokušati pojasniti kako se boriti s njima.
- Grain basket nije idealan. Donje i gornje sito se umetnu u metalni valjak. Ta sita imaju izbočenje i tanki rub. Prema originalnim uputama, izbočenje donjeg sita ide prema dolje. Kada sam to napravio pri prvom kuhanju, sito mi je propalo iz valjka do dna glavne posude, nakon čega je cijeli batch propao, morao sam ručno baciti taj mash uz puno jako loših psovki. Ne bih preporučio.
Kada sam idući put okrenuo sito sa izbočenjem prema gore, onda je sve prošlo ok. To i ima smisla, jer ako zrnje napravi pritisak na sito, ono će se (okrenuto izbočenjem prema gore) dodatno raširiti i biti će još teže da propadne kroz uski rub na dnu glavno valjka grain basketa. Da li je problem samo što je moje sito krivo izrezano, ne znam. Ali preporučam okretanje SA IZBOČENJEM PREMA GORE, unatoč uputama. - Održavanje temperature. Toplina se gubi kroz stijenke. Izolacijski “jacket” se prodaje zasebno. Ne razumijem kako to može biti dodatna oprema, kad je konstantna temperatura jedna od glavnih značajki. Glupo je da te muzu na malo izolacije.
- Overflow cijev ima samo 3 moguće duljine.
Na sredini košare za zrnje se nalazi cijev koja prolazi od donjeg sita do gornjeg sita. Ona služi tome da ako sladovina KROZ zrnje ne prolazi dovoljno brzo nego se nakuplja na vrhu, ima put kuda doći do dna kotla. Mislim da se overflow ne bi smio događati, ali ta cijev služi tome. Ona se sastoji od dva komada, kraćeg i duljeg, koji se mogu našarafiti jedan na drugi. Može se koristiti jedan ili drugi ili oba. Ali unaprijed morate procijeniti koliko visoko će vam biti zrnje u košari da cijev ne bi stršala previsoko ili ostala prenisko. Neki skuplji sustavi (valjda Grainfather) imaju teleskopsku cijev. Ali iskreno, još mi ovo nije predstavljalo baš veliki problem. - Dizanje košare sa zrnjem… JE TEŠKO. 🙂
Mislim da je tu sve jasno. Postoje dvije varijante sustava, od 30 i 50 litara. Ako radite neko lagano pivo od 4-5 kila slada u manjem sustavu, ok. Ali dići sirovinu za nešto “imperial” u većem sustavu je teško. I nespretno. Cijeli sustav je relativno visok. Još ako ga stavite na neki stolac ako vam je praktičnije dok kuhate (npr. želite istočiti pivo kroz pipu u demižon), dići taj teret na tu visinu je malko teško. Košara se podiže tako da se umetne šipka kroz rupe na vrhu. Ako ne uhvatite dobro utore i povučete šipku svom silom… možete se pogoditi rukom u glavu, ili još gore tom šipkom. Tu nemam baš neki “fix”, pa pazite. 🙂 - Upravljanje kontrolerom nije sasvim user-friendly. Kao što rekoh, treba znati redoslijed gumba za pritisnuti, ako nešto krivo stisnete, možda morate sve ponovo, unošenje koraka ukomljavanja je napor. Kada koraci krenu, nije baš sasvim jasno što se događa, iz blinkanja podataka bi trebali zaključiti da je korak počeo, da grijač radi, ili nešto treće. Stvarno nije najbolje. A to je još ova “poboljšana” verzija kontrolera.
- Što sa sladovinom u cijevi za recirkulaciju?
Kada ukomljavate, sladovina ide kroz cijev. Kada krene kuhanje, ne smijete koristiti pumpu. Ali u cijevi će vam ostati neskuhana sladovina. Što s njom? Ne znam jel ta sladovina ikakav problem, vjerojatno ljudi ni ne misle o njoj. Ja na gornju cijev stavim silikonsku cijev i puhnem u kontra smjeru tako da se sladovina potisne nazad u kotao. Onda brzo zatvorim ventil tako da se ne može vratiti. Pokušavam ne propuhati zrak u kotao, jer kao oksidacija možda… tko zna. 🙂 - Priča o pumpi i hmelju… uglavnom, ako stavite previše hmelja direkt u kotao, i mislite nakon kuhanja pretakati pivo pumpom, dobra je šansa da će vam se zaštopati. Bolje je koristiti hop spider.
Kod nabavke hop spidera, znajte da će vam sitnija mrežica isto štopati. 200-mikronska mrežica se štopa i ljudi tvrde da je lošija ekstrakcija svih hmeljih ljepota. Nisam još kuhao neko jako hmeljasto pivo, al vjerujem da bi IPA sa hrpom flameout hmelja bila problematična. Možda bolje koristiti ovakve velike kugle za čaj. <slika> Ili spider sa krupnijom mrežom. - Izlaz iz kotla za pumpu nije na rubu kotla (dna).
Kada napravite vrtlog nakon kuhanja (npr. kuhačom), većina proteina će vam se složiti u brdo na sredini. Ali pretočiti tu sladovinu bez da se povuče i taj hot break nije sasvim jednostavno. Srećom, ljudi tvrde da hot break u fermentoru neće naškoditi pivu, čak i odgovara kvascu. - Pumpa je navodno deklarirana na 80 stupnjeva C. Što znači da ne biste trebali puštati kipuću sladovinu kroz nju. Isto tako, ljudi koji su otvarali (neku od varijanti) sustava kažu da je na samoj pumpi deklarirano 100 stupnjeva.
- Sustav nema ugrađeno hlađenje. Immersion chiller u mom slučaju ne dolazi u obzir jer je voda najčešće pretopla da bi se to obavilo u nekom smislenom vremenu (i potrošenoj vodi). Stoga koristim i dalje DIY counterflow chiller, a sladovinu tjeram pumpom kroz cijev za recirkulaciju i CFC. Praktična stvar je što se protok može usporiti onim ventilom koji sam već spominjao. Loša stvar je što bi (navodno) trebalo pričekati da se sladovina u kotlu prvo malo ohladi prije nego se protjera kroz pumpu.
- Čišćenje. Nakon ukomljavanja i kuhanja koje je relativno bezbrižno, treba cijelu stvar i očistiti. I to je faking nespretno. Treba standardno očistiti stijenke kotla, treba oribati dno. Treba bar pročistiti pumpu i cijev za recirkulaciju, pa to sve izliti negdje. Imam manji sustav, i svejedno je nespretno. Pogotovo ako to radiš u kuhinji, a ne nekoj garaži. Ali ajt, obavi se.
Ok, nakon svih tih pobrojanih mana (a možda bi se našlo još više, kad bi se potrudio), da li sam požalio kupovinu, i da li bih preporučio taj pakleni stroj?
Apsolutno bih preporučio.
S obzirom koliko sam vremena i novaca potrošio pokušavajući slagati DIY sustave u prošlosti, ovakav sustav je divota. Kupiš, stigne i kad naučiš tih par finti, stvar zapravo funkcionira i možeš se koncentrirati na recepte i ugodne sitne varijacije. Što se tiče inženjerstva, ionako treba smisliti hlađenje i sve ostalo vezano uz fermentaciju. Realno, sasvim sigurno i skuplji sustavi imaju svoje posebnosti koje treba ovladati.
Cijela metalna konstrukcija se čini solidna (osim tog jednog upitnog sita), a koliko će potrajati pumpa i kontroler, vrijeme će pokazati. Jednom kada se zrnje iscijedi, vrlo ga je lako baciti. Cijelu košaru možete prebaciti u nekakvu veću kantu, navući vreću za smeće i samo sve skupa okrenuti naopako. Ako nije preteško. Boil je zbilja odličan, pravi školski rolling boil.
Održavanje temperature nije sasvim idealno, ipak morate sudjelovati i predvidjeti kako da vam temperatura ne oscilira previše oko željene.
Ali jedna stvar… bistrina… nakon nešto minuta recirkulacije, sladovina je bistra “ko voda”. To je jedna od stvari koja me fascinirala nakon ručnog “vorlaufa” koji sam prije radio.
Čak ni ovaj “kineski” sustav nije sasvim jeftin. Manja varijanta od 30L se može nabaviti za nekih 3000kn preko domaćih webshopova. Uz to trebate još hop spider, trebate neki chiller (plate chilleri su solidno skupi), trebate dodatnu posudu za zagrijavanje vode za ispiranje, trebate fermentore, trebate nekakvo hlađenje i kontrolu temperature za fermentaciju… nakupi se još para.
Za početnike bih ipak prepoučio nešto jeftinije tipa BIAB, a jednom kada se zakače na ovaj hobi, onda nek kupe nešto ovakvo. Za ostale, apsolutno. Stvar generalno radi.
A ja konačno imam pošteni rolling boil, što na štednjaku redovito nisam imao. 😀
Mislim da će dostupnost ovakvih uređaja vrlo brzo podići kvalitetu homebrew piva na domaćoj sceni. Kada kućni pivar odradi kuhanje bez puno muke, može se baviti fermentacijom, što je IMHO puno bitnija stvar. Pretpostavljam da će se i ti sustavi poboljšavati, a već postoje i vrlo zanimljivi konusni fermentori od tih proizvođača. To još nemam, korak po korak. 🙂
Živjeli!
Pivski stilovi – upute ili zamke?
Kad pojedinac bude izložen craft pivu kao pojavi, otprilike istovremeno bude i izložen hrpi informacija u obliku pivskih stilova. Pivo prestaje biti samo pivo, postaje više od žute pjenušave tekućine sa oko 5% alkohola, bez previše okusa, koja služi za cuganje na izlasku, za vrijeme tekme ili polijevanje po roštilju (u što iskreno sumnjam da ima nekog pozitivnog efekta na meso). Odjednom je pivo cijela neka lepeza boja, jačina (alkoholnih), okusa, čak i tekstura. I onda neupućeni pivopija krene piti te craftove, bilo iz razloga jer su mu fini ili jer je kul piti craft, misleći ovaj craft A mi je fin, ovaj craft B mi nije baš fin, ovaj craft C je kisel – fuj, pokvareno! Sve dok se ne nađe sa frendom koji je duboko upućen u craft scenu i kretanja, probao je 500 piva, sve je zabilježio na Untappd i bar tri puta je pio IPAu direkt iz tanka, kod frenda u pivovari. Tada dolazi do pravog prosvjetljenja, prijatelj-znalac će upozoriti neupućenog pivopiju da je to što pije zapravo brut-west-coast IPA i da bi se trebao malo educirati o pivskim stilovima. Neupućeni pivopija kimne glavom i kaže “ma da, to sam htio reći, brut”, a pri povratku doma lagano pripit sjeda za kompjuter i kreće googlati o pivskim stilovima…
And down the rabbit hole we go…
Što su zapravo pivski stilovi?
Grubo rečeno, to je izraz za grupe u koje su ljudi kategorizirali različita piva, prema nekim njihovim mirisno-okusno-opipljivim(jezikom) svojstvima, načinom proizvodnje ili čak lokacijom otkuda su potekli. Dvije velike grupe koje se često spominju su ale i lager piva. Razlika između ove dvije grupe su zapravo u dvije, ajmoreći, skupine kvasaca koje se koriste za njihovu proizvodnju. Opet grubo govoreći, lager kvasci fermentiraju na nižim temperaturama, dok ale kvasci fermentiraju na višim. Osim kad to nije istina. Dapače, piva proizvedena sa te dvije skupine kvasaca se često preklapaju u toliko karakteristika da smatram da takva podjela zbilja nije previše korisna.
Neupućeni pivopija će na početku svoje fascinacije craftom često lager poistovjećivati sa industrijskim pivom, što zapravo nema nikakve veze. To je samo zbog činjenice jer su prije pojave crafta (u Hrvatskoj, ali to je više manje isti slučaj svuda) samo lager piva bila dostupna u prodaji. Lager je bio sinonim za pivo. I to “industrijski” lager, jer manjih/craft pivovara skoro da i nije bilo. (Ako govorimo craft VS industrija žargonom)
Ok, ale i lager smo obavili, ajmo sada na zanimljivije stvari…
I tako neupućeni pivopija googla pivske stilove i odjednom se tu pojavljuju neki golemi popisi sa desecima različitih stilova, detaljnim opisima, mjerljivim vrijednostima i granicama u koje se moraju uklapati piva. Pale ale, IPA, 17 vrsta stoutova, portera, pa se odjednom tu spominju i zemlje porijekla… Britanija, Belgija, Njemačka, SAD…
Od šume više ne vidimo drvo, pa bolje da se malo odmaknemo da imamo bolji uvid u situaciju.
Nastanak pivskih stilova.
Dobro, jučer sam imao to jedno “pivo” za polijevanje prasca na roštilju, kako sad odjednom 75 pivskih stilova i milijon podvarijanti? Kako je to nastalo?
Hrpa različitih stvari je utjecala na to kakvi će se pivski stilovi razviti. Za početak – dostupnost sirovina. Nećemo ići baš jako daleko u povijest, ali pivari nisu baš uvijek imali dostupne sve vrste ječmenog slada na raspolaganju, po mogućnosti za naručiti preko Interneta. Koristili su različite vrste ječma i drugih žitarica, obično ovisno o tome što je dobro uspijevalo u njihovom kraju. Hmelj je posebna priča, jer danas vrlo dobro znamo da čak i ista sorta hmelja u različitim krajevima može dati sasvim drugačije rezultate. Različiti profili vode u različitim krajevima također utječu na uspješnost različitih stilova. Tako je npr. meka češka voda bila pogodnija za proizvodnju svijetlih lagera, tvrđa burtonska voda je bila pogodna za hmeljaste IPAe itd.
No nisu samo ti prirodni uvjeti bili poticaj za oblikovanje pivskih stilova, često su i ljudski zakoni usmjeravali pivare u nekim smjerovima. Tako Nijemci imaju onaj poznati zakon o čistoći piva. Belgijanci su u nekom trenutku (valjda 1822) donijeli porez koji je ovisio o veličini posude za ukomljavanje (mash tun). Zato su pivari u Belgiji napravili što manje posude koje su maksimalno natrpavali zrnjem. Posljedica je turbid mash, što je osnova za lambice. A vjerojatno je utjecalo na činjenicu da su belgijski stilovi prosječno jači od ostalih. Sva sreća što su ljudi spretni u izbjegavanju poreza. 🙂 Škoti su imali 60, 70, 80.. schilling ale, što je označavalo koliko okvirno košta bačva piva.
Dakle, očito je… pivski stilovi su očito nastali organski. Lokacija, prilike i zakoni su formirali njihove karakteristike. Pa, i ne baš. I da i ne. Kako gdje, kako kada.
Dobro, kako su onda nastali?
Dio pivskih stilova je nastao kako sam opisao i dobio svoj neki naziv u narodu. Ali rijetko (ako igdje) je pivski stil službeno proglašen od strane države ili nekakvog ceha pivara.
Izraz pivski stilovi se zapravo počinje koristiti više u modernom pivskom svijetu, otkad je Michael James Jackson (ne pjevač) 1977. napisao knjigu The World Guide To Beer, u kojoj je pokušao kategorizirati i opisati razne pivske oblike koje je pronašao.
I danas, ne postoji jednoznačna i globalno prihvaćena lista pivskih stilova. Različite organizacije poput BJCP-a, CAMRA-e, Brewers Association daju svoje popise pivskih stilova.
Osim toga, s obzirom da je temelj craft pokreta dijelom i otkrivanje novih okusa, ti popisi su vrlo podložni promjenama. Dodaju se novi stilovi, poput svjetski popularnih NE IPA i sličnih. Evoluirajuća tržišta, ukusi pivopija i inovacije pivara tjeraju pivske stilove da se mijenjaju.
Ok, neupućeni pivopija je sada solidno-upućeni pivopija. Instalirao je aplikaciju sa BJCP stilovima prije idućeg izlaska na pivo. Zna za tropical stout. Kako će sada primjeniti svoje znanje?
Uvijek postoji tamna strana.
Ti pivski stilovi mogu biti zbilja zanimljiva tema. Sasvim solidna baza za postajanje geekom. Možeš u društvu laprdati o natruhama citrusa u IPAi, o notama vanilije u barrel aged imperial stoutu, voćnim notama u robustnom no istovremeno elegantnom saisonu. Super tema za entuzijaste, bolje nego ćaskanje o vremenu. Što bi moglo otići po zlu?
Ako se čovjek zaleti, ponekad se lako dogodi da pivski stil postane glavna bit pijenja piva. Mislite da pričam gluposti?
Onda očito niste čuli izraze tipa “ovo mi je nekako više zahmeljeni pale ale, a ne session IPA, dati ću mu manje bodova na Untappdu”. Ili “ovo je smeće, piše da je porter, a totalno je roasty.”
Bitno je zapamtiti: pivski stilovi služe SAMO za pivska natjecanja i marketing.
Na pivskim natjecanjima je potrebno definirati stil kao cilj, kako bi homebrew pivo mogli usporediti sa nekim značajkama i dati mu bodove prema tome. Čak i stilovi po BJCPu (koji se koriste na hrvatskom homebrew prvenstvu) dopuštaju određene raspone u kojima se pivo treba kretati poput: srednje-do-puno tijelo, srednja-do-izražena-hmeljna-aroma. Umjesto da svoje mišljenje formirate po odgovaranju piva u stil koji je deklariran, razmislite rađe malo o okusima i aromama. Da li ste osjetili nešto novo, nešto poznato ali dobro, neku zanimljivu kombinaciju, da li vam je pivo općenito ukusno. Ukratko: ne postoji idealna kombinacija za IPAu, ne postoji savršeno pivo. Postoji samo okvir, a čak i pivo koje iskače iz okvira vam se smije svidjeti.
Digresija – iz istog razloga, nemam pojma kako “pravilno” koristiti aplikacije tipa Untappd ili Ratebeer. Da li uspoređivati pivo sa definicijom (kao pivski sudac), ili ići po osobnim preferencama. S obzirom da korisnici tih aplikacija rade miješano i jedno i drugo, mislim da su te ocjene u najmanju ruku upitne. Ali o tom nekom drugom prilikom… 🙂
Što se marketinga tiče, pivski stilovi omogućavaju da pivar preko etikete brzo (i okvirno) komunicira kupcu što može očekivati od te boce. U šarenom neredu craft-polica, vjerojatno to ima smisla.
Ali isto tako vodi do nekakvih mutacija stilova u potpune gluposti. IPA je (vjerojatno zbog uzbudljivih američkih hmeljeva) u nekom trenu tokom razvoja modernog craft piva postala najprodavaniji stil. Što su mudri marketingaši napravili – počeli su lijepiti IPA na svako pivo koje ima ikakvu značajniju aromu hmelja. To je čak i BJCP natjeralo da ima miljardu podvrsti IPAe. A na policama se pojavljuju razne belgian-mexican-donut-milkshake-farmhouse-IPA gluposti, zato jer taj naziv prodaje pivo. Što opet dovodi do konfuzije, jer ako je sve IPA, onda i ništa nije IPA. Recimo. 🙂
Kako riješiti taj problem opsesije pivskim stilovima?
Nisam siguran. Sa strane potrošača – osobno bi preporučio ljudima da pročitaju o tim stilovima kako bi saznali čega sve uopće ima. A nakon toga da se opuste i popiju pivo. Samo popiju pivo, ne da sude pivo. Zapravo, razmislite što ste okusili i mirisali, da li vam se to sviđa, da li bi vam se moglo sviđati. Ako ste potpuno ludi, dopustite si čak i subjektivnost. Neka vam dobro društvo i dobra lokacija dignu ocjenu u glavi. To je pivopija level pro. 🙂
Sa strane pivara – smatrao bih čak osvježavajućim da nađem bocu koja na prednjoj etiketi nema izražen stil. A na stražnjoj nek piše opis što je pivar htio reći i kakve okuse postići. Bez stila. Mogu si priuštiti pročitati tri retka teksta.
Da li je tržište spremno za tako nešto? Možda i ne. A možda je baš to niša gdje se netko može probiti.
Živjeli.
Diastatska moć ili prokletstvo
Dobar dio ljudi koji su se zakačili na homebrewing kao hobi već napamet zna pjevati priču o enzimima koji tokom ukomljavanja (masha) pretvaraju škrob iz ječmenog slada u jednostavnije i fermentabilnije šećere. Ta pojava se zove diastatska… snaga, moć, sposobnost?
Ja ću koristiti izraz diastatska moć, jer zvuči moćno. 🙂
Neki enzimi djeluju na višim temperaturama, neki na nižim, idealno pogađanje pH također utječe na njihovu aktivnost.
I sladovi koji se koriste u pivarstvu imaju različite razine diastatske moći, zbog različitih načina tostiranja, sušenja itd. Kao posljedica neki sladovi se ne mogu koristiti kao 100% zrnja u mashu, jer nemaju dovoljno diastatske moći da sami konvertiraju škrob u nešto fermentabilno.
Pivari pomiču te navedene parametre kako bi dobili više ili manje fermentabilnu sladovinu. Manje fermentabilna sladovina će se pretvoriti u pivo sa manje alkohola i više tijela, ako pojednostavimo stvari, što je vrlo bitno za neke stilove piva. Više fermentabilna sladovina će se pretvoriti u pivo sa više alkohola, tanjeg tijela i suhljeg finisha, opet ako pojednostavimo stvari. (Nije baš sve u preostalom šećeru, igru igraju i proteini, glicerol…)
Kada je ukomljavanje gotovo i dobili smo sladovinu željene fermentabilnosti, sladovina se mashout-a i kuha čime se deaktiviraju enzimi i više se ne događa konverzija škroba i dekstrina. Dodajemo kvasac, koji smo odabrali i po njegovoj karakteristici da fermentira manji ili veći postotak šećera (atenuacija). Više-manje, sve je pod kontrolom i možemo dobiti ful puno sladno pivo kakvo smo htjeli (ajmo reći da smo htjeli baš takvo).
Klasične infekcije divljim kvascima poput brettanomycesa ili baketrijama su nam više manje poznate, no i saccharomyces cerevisiae koji je došao nepozvan se može ponašati kao infekcija. Recimo da imamo dosta dobro kontrolirane uvjete i taj saccharomyces nam ne može uletiti u pivo u velikim količinama. ALI…
Postoji varijanta kvasca “saccharomyces cerevisiae var. diastaticus”, što označava malo drugačije pivske kvasce. Oni imaju određeni STA gen, koji stanici kvasca daje jednu posebnu moć. Sigurno ste zaključili – diastatsku moć. Takvi kvasci imaju karakteristiku da stvaraju enzim glukoamilazu, koja dalje pretvara škrob i dekstrine u fermentabilne šećere. I što se dogodi: pripremili ste slabo fermentabilnu sladovinu (za vaš wee heavy škotski ale), uredno ste pitchali neki standardni kvasac iz epruvete, kvasac je odfermetnirao do zavšne gustoće 1.020.
I tada vam pri flaširanju negdje uleti diastaticus kvasac. Vrlo malo njega. I stvori u boci malu količinu glukoamilaze, koja počne polako, ali sigurno pretvarati dekstrine u fermentabilne šećere. Te šećere onda troši i vaš kvasac kojeg ste pitchali i.. nakon par mjeseci imate pregazirano pivo tankog tijela, gushere, a u najgorem slučaju eksplodirauće boce.
Problem je toliko ozbiljan da je su se zbog diastaticusa u SAD-u nedavno događala ogromna povlačenja piva sa tržišta, zbog pregaziranih i potencijalno opasnih boca ili limenki. Razlog je bila kontaminacija diastaticusom u samim pakiranjima jednog od poznatih proizvođača pivarskog kvasca. Posljedice su milijonski gubitci zbog povučenih piva, tužbe prema proizvođaču kvasca i sve krasne stvari koje slijede nakon takvih problema. Nema zajebancije. U Njemačkoj je postojala (ili postoji) obaveza prijave takve kontaminacije vlastima i povlačenje piva sa tržišta kako pivar ne bi bi o u prekršaju.
Ok, sad si mislite.. pa dobro, brinem o čistoći, ubijam sve živo Starsanom, brett me nije još zadesio, zašto da brinem sad o tamo nekom diastaticusu?
Pa, zato jer ste možda nesvjesno sami doveli diastaticus u svoj sustav. Dobar dio komercijalnih saison kvasaca su zapravo var. diastaticus. Uključujući: Belle Saison, WYeast 3711 (French saison), WYeast 3726 (Belgian saison, navodni Dupont), White Labs WLP 590, Fermentis BE-134… više manje svi. 😀
Znači, diastaticus može doći od dryhopa, iz zraka, od ljudi koji hendlaju pivo, od samog kvasca koji ste kupili uvjereni da je čista kultura.
Jeste li sigurni da neki plastični autosifon, lijevak, bačvica, bottling stick.. nema u sebi diastaticus koji samo čeka da napravi party u vašem 1.030 barleywineu? 🙂
Dobra stvar je… diastaticus se ne razlikuje (osim po diastatskoj moći) od drugih saccharomyces kvasaca, uobičajene metode čišćenja/sterilizacije bi trebale paliti. Ali to znači da ih trebate ozbiljno provoditi. Druga stvar, ako brzo trošite svoje pivo i čuvate ga na hladnom, vjerojatno nećete ni primjetiti da imate diastaticus u sustavu. Spominje se da diastaticus najbolje djeluje na oko 30 stupnjeva C. Ako hladno skladištite pivo, vjerojatno nećete ni primjetiti.
Loša stvar je, čak i da gledate stanice svog slurryja pod mikroskopom, nećete znati da li imate diastaticus ili samo vaš regularni kvasac. Detekcija se može raditi traženjem tog STA gena, ali to stvarno više nije ni blizu kućnog pivarstva. I vjerojatno košta. 🙂
Ako pak primjećujete da vam se piva pregaziraju nakon nekog duljeg vremena, a ne osjetite neke standardne funky/kisele probleme koje bi uzrokovali brett i bakterije, razmislite da li možda imate problem sa diastaticusom.
Realno, imam plastični autosifon, kuham hrpetine saisona i nisam dosad primjetio probleme u drugim pivima. Anegdotalni dokaz. 🙂
Ilustracija by Hmeljita.
Živjeli.
Red X IPA
Ponukan iskustvom kolege homebrewera Svarrogha (koji profi kuha u Beckersu), odlučio sam isprobati pivo sa 100% Bestmalz Red X sladom u mashu. Što bi bilo prikladnije nego red IPA? Taj slad mi se već prije svidio kada sam ga koristio u nečemu na tragu ambera, jer je dao dosta fine zaokružene toasty sladne note. Onaj neki ozbiljni “drvasti” štih, za razliku od raznih crystal sladova koji znaju pivo učiniti napornim.
Znam da početkom iduće godine dolazi neko natjecanje gdje je jedan od stilova red IPA, pa možda nekom bude korisno ovo iskustvo.
Pa eto recept za nekih 13-14L…
Mash: ajmo reći da je 100% Bestmalz Red X. Zapravo sam dodao malo Maris Ottera jer mi je falilo za željeni O.G.
Hmelj:
10g Aurora – 60 min
17g citra (dugo otvorena vrećica, dobro miriši) – 5 min
22g Chinook (tek otvoreni) – 5 min
Dryhop 5 dana:
78g chinook
50g citra
Glupe gramaže hmelja jer sam ih toliko imao u frižideru. 🙂
Kvasac: Fermentis S-05
Voda: kao i obično pola Zg pipovača, pola RO voda, dodao mrvu CaSO4, nek kao preteže na hmeljnu stranu.
Početna gustoća je bila 1,060, kvasac pitchan na 18 stupnjeva, fermentacija oko 19-20. Fermentacija je bila relativno spora i uporna (za razliku od raznih belgijanera na koje sam se navikao). Završna gustoća oko 1.010 što mu daje oko 6,6% alkohola. Gazirano običnim šećerom u boci, kao i obično.
Izgled:
Crveno smeđe boje. Hazy ali sasvim umjereno. Svijetlo smeđa – bež pjena sa jako dobrim zadržavanjem u čaši. Nisam uopće morao žuriti sa fotkanjem, a pjena stoji i dok ovo pišem. Dosta crveno izgleda, da se malo još izbistri vjerojatno bi bilo ful crveno.
Miris:
Kombinacija toasty sladnih mirisa i hmelja. Hmelj vuče nekako u floral i tropsku varijantu, unatoč citri. Taj hmelj ne izbija van baš koliko bi čovjek (brewer) poželio, ali po mom iskustvu obično tako nekako ispada kada se koriste sladovi sa izraženim tostiranim i “sladnim” aromama. Taj slad nekako presvuče hmelj.
Okus:
Srednje tijelo, srednja karbonizacija. Dosta okusa prepečenca, malo keksa, malo drva. Poprilično suh završetak, skoro me čudi sa 100% specijalnim sladom u mashu. Gorčina u finishu je srednje visoka, možda bi netko želio više od IPAe, ali po meni nije nužno. Drvasto tostirano sladni okus sa floral gorčinom u finishu i afteru. Kvasac je zbilja neutralan u ovoj priči, odradio je vrlo kulturno i bez nekih off flavora. Ili ikakvih flavora skoro.
Mišljenje:
Vrlo zadovoljavajuće pivo. Ima taj neki čvrsti toasty dojam. Hmelj je definitivno prisutan, ali ovo nije hmeljna bomba. O pivu dosta govori činjenica da sam skoro propustio napisati post o njemu, jer se popilo. Ovo je zadnja boca. Ovaj slad je definitivno zanimljiv, a sa utrpavanjem još tona hmelja bi se dalo poigrati.
Ako mislite kuhati red IPA, možda zapravo fali malo te karamele ili nekog drugog specijalca prema BJCP 2015 stilovima.
Živjeli!
Bistrenje želatinom i kvasac BE-256
Za ovaj put, kombinacija isprobavanja novog kvasca i tehnika bistrenja piva želatinom.
Pivo koje sam kuhao trebao je biti (ajmo reći) belgijski tripel. Potaknut dobrim rezultatima sa korištenjem Fermentisovog saison kvasca (BE-134), odlučio sam isprobati Fermentis Safale BE-256. Taj kvasac je opisan kao prigodan za “abbey style” piva. Istovremeno, deklarirano je da je idealni temperaturni raspon za fermentaciju između 15 i 20 stupnjeva Celziusa, što mi je na prvu zvučalo malo nisko za jednog belgijanca. No dobro, ako je tako deklarirano, bolje poslušati.
Što se tiče recepta, malo sam komplicirao, ali ništa jaaaako ekstremno. 🙂
3,5Kg Pilsner
0,5Kg pšenični slad
0.2Kg zobeni slad
0,15Kg acidulated
0,15Kg Carahell
300g šećera 15 minuta u boil
10g Styrian Aurora 60 minuta
20g Styran Golding 10 minuta
O.G. sam jako promašio, ispao prenisko 1.072, nešto sam brljao krivo sa Beersmithom.
Wort ohlađen na 18 stupnjeva i pitchan kvasac. Možda je greška bila pitchati iznad donje deklarirane granice, ali nekako mi je 18 zvučalo uobičajeno.
Kada je fermentacija krenula, termostat podešen oko 20 (vjerojatno je išlo malo iznad toga). Opet ništa ekstremno za belgijance.
Za početak, malo o fermentaciji. Fermentacija je krenula u razumnom roku i odradila kroz 12ak dana na 1.010, to je sve ok.
Ali…
ALI…
Takvu produkciju sumpora još nisam doživio. Tisuću paklenih vidri koje su se nažderale pokvarenih kamenica ne mogu isprdit takvo zlo koje se manifestiralo iz te vrenjače. Soba u kojoj je demižon bio unutar zatvorenog frižidera nije bila za ljudsko boravljenje. Ok, možda mrvicu pretjerujem, al stvarno užas. Samo zbog toga bih razmislio da li ću ponovo koristiti taj kvasac.
Fermentacija je završila, F.G. nije mrdao. Miris i okus su bili dosta “meh”. Nešto voćno/vinsko i nedefinirano, sa dosta kvasca. Vjerojatno zato jer je kvasac apsolutno odbijao istaložiti se na dnu, čak ni uz uporni cold crash.
Stoga sam odlučio (konačno) isprobati bistrenje piva želatinom.
Proces nije kompliciran. Uzmete neku želatinu bez okusa (ja sam uzeo prvu u dućanu, od poznatog proizvođača za kolače). Prokuhate vodu da pobijete eventualne bakterije u njoj. Neki web siteovi kompliciraju i kažu da se želatina mora dodati u hladnu vodu, pa podizati prema 70 stupnjeva i nikako više od toga.
To je vjerojatno pretjerivanje. Ja sam prokuhao vodu, pričekao da se ohladi oko 70 stupnjeva, dodao jedan mali paketić želatine, promiješao i ubacio u oko 13 litara hladnog (cold crashanog) piva. Skroz blago zavrtio pivo da se to promiješa, vratio vrenjaču i nastavio sa životom.
Već drugo jutro, rezultat je bio komično bistro pivo. Znači, u mashu je bilo i pšenice i zobi, nisam radio protein rest, a želatina je uspjela izbaciti i kvasac i chill haze unutar nekih 10 sati. (sorry za lošu sliku mobitelom)
Pivo sam gazirao sa poštenom količinom šećera, da nabijem karbonizaciju dostojnu belgijskog piva. Nisam dodavao novi kvasac, makar je želatina izbacila većinu postojećeg.
Kroz par tjedana, pivo se gaziralo.
I izgleda genijalno.
Ima mrvicu hazea, ali većina mutnosti na slici je zbog toga što se čaša orosila. Pivo je ful ohlađeno, i ima samo minimalno hazea. Pjena je kao šlag, ogromna, sitnih mjehurića i stabilna.
Izgled: 3/3, bez lažne skromnosti.
A sada recenzija aroma i okusa…
Dakle, uopće se ne isplati tratiti previše riječi na ovo.
Aroma: kombinacija lošeg bijelog vina sa malo acetona.
Okus: Sladni početak se čini zbilja ok, al onda preuzme ova ista gadost iz arome. 😀
Mišljenje: Operacija uspješna, pacijenta ću ubit’ (u odvod). Zbilja, dati ću mu još koji tjedan da se možda malo skulira, ako ne, ide u odvod. A pivo ću vjerojatno ponoviti sa istim sastojcima, ali uz neki normalni kvasac. Možda netko drugi zna sa ovim napraviti dobro pivo, a ja mislim da mu se više neću vraćati. Kvasac za belgian style piva koji ne može podnijeti 20 i sitno stupnjeva – pih!
Živjeli!
Igra!
Nadam se da ste se svi dobro najeli i napili finog piva ovih dana. Tko je na godišnjem, a nema pametnijeg posla, može isprobati igru na koju sam potrošio hrpu vremena koje sam inače mogao iskoristiti za pisanje postova. #isprike
Dodao sam novi page na blog, bacite pogled OVDJE.
Svi komentari, sugestije i pronađeni bugovi su više nego dobrodošli. (Nisu bugovi dobrodošli, ali mi javite ako ih nađete. 😀 )
Živjeli!
Testiranje kvasca: Fermentis BE-134
Većini homebrewera je poznata firma Fermentis koja proizvodi suhe kvasce za kućnu i profesionalnu upotrebu. S-05 i S-04 su sigurno jedni od češće korištenih kvasaca. No, nešto ranije ove godine predstavljen je novi kvasac iz njihove ponude BE-134, po opisu “belgijski saison”. Nakon što se pojavio u jednom od bližih online dućana za homebrew potrepštine, morao sam ga nabaviti da ga isprobam. Tekući Wyeast i White Labs kvasci su dokazano dobri i zanimljivi, ali su isto tako skupi i teže dobavljivi. Zbog toga je definitivno zanimljivo naći suhi kvasac s kojim pouzdano možete složiti zanimljivi saison.
Recept za test nisam napravio sasvim jednostavnim, jer mi cilj nije bio samo isprobati okvirne karakteristike koje kvasac daje, nego sam htio dobiti odmah nešto što ću smatrati solidnim saisonom, ako kvasac odradi kako treba. Opet, nisam ga htio ubiti u pojam nekim brutalnim dryhopom.
Pa evo kako izgledaju sastojci za 12ak litara piva…
Zrnje:
3Kg Bestmalz Pilsner
1Kg Bestmalz Wheat malt
0,15Kg Bestmalz Acidulated malt
Hmelj:
Styrian Cardinal 5g – 60 min
Styrian Cardinal 30g – whirlpool 15 min
Styrian Cardinal 10g – dryhop 5 dana
Kvasac: Fermentis BE-134
Voda je bila 50:50 reverzna osmoza i pipovača, nisam dodavao nikakvih dodataka osim onog kiselog slada da malo popravi pH.
Ukomljavanje sam malo zakomplicirao, pa sam radio ferulic rest na oko 45°C 15 minuta, pa protein rest na 55°C minuta , i onda normalna konverzija šećera na 66°C 60min. S obzirom na pšenicu, ideja mi je bila stvoriti prekursore za arome klinčića, kao u weizenu. Teško je biti siguran da li je uspjelo. 😀
Mash sam zagrijavao i recirkulirao pri svakoj promjeni temperature i nekako mi je uspjelo zagoriti na dnu mash-tuna. Možda je to ključ uspjeha, ali ne preporučam. 🙂
Kuhalo se standardnih 60 minuta.
O.G = 1.050
Ohladio sam sladovinu na 19ak stupnjeva i pitchao kvasac. Kada je kvasac odradio početnu fazu i počeo stvarati krausen, krenuo sam dogrijavati (s obzirom da je malo hladnije) do 25°C (vjerojatno unutar worta i nekoliko stupnjeva više).
Nakon dva tjedna sam ubacio ostatak Styrian Cardinala koliko sam ga imao. Za 5 dana cold-crash i flaširao sa 90 g šećera na 12L.
F.G. = nisam zapisao, jebiga. Ali mislim da je bio oko 1.004.
Izgled:
Svijetlo žute boje, ugodno hazy. Velika bijela pjena koja se solidno zadržava i ostavlja blagi lacing.
Miris:
Blagi svijetli slad i pšenica, lagano krušno. Prepoznaje se saisonasti štih. Miris limuna i agruma općenito mu daje oštriju kiselkastu notu. Prisutno je nešto suhog voća. Tu je još neki miris koji mi najviše vuče u smjeru vanilije, iako nije baš točan opis. Blagi biljni miris hmelja. Spicy miris, u smislu začinskog bilja. Nije napadno i naporno.
Okus:
Lagano tijelo, srednje do jako karbonizirano. Lagani sladni okus popraćen voćnim okusom kruške. Nastavlja se u citrusne okuse te biljni okus hmelja koji donosi srednju gorčinu. Gorčina se sa lagano kiselim dojmom nastavlja u aftertaste. Pri kraju gutljaja karbonizacija, suhoća i kiselkasti dojam daju blagi ugriz i čine pivo osvježavajućim.
Mišljenje:
Dosta lagano i pitko pivo, sa dovoljno kompleksnim kombinacijama spicy i citrusnih okusa/aroma da ne bude dosadno. Kvasac je prepoznatljivo saisonast, ali ostavlja dovoljno prostora za igru sa dryhop-om ili začinima. Možda bi se mogao kombinirati i sa nekim drugim belgian-style kvascem koji bi dao druge zanimljive segmente u okusu.
Ovo pivo mi je definitivni go-to recept, a po ljeti će biti idealno. Pogotovo s obzirom na cijenu sastojaka. 😉
Apsolutna preporuka, mislim da mi je ovo do sada favorit što se tiče suhih saison kvasaca.
Živjeli!
Koliko je piva u demižonu?
Koliko je piva u demižonu?
Mnogi od nas homebrewera koriste staklene demižone za fermentaciju piva. Dolaze u raznim praktičnim veličinama koje možemo ručno prenositi. Stakleni su pa ih se relativno lako čisti i sanitizira. Nije lako napraviti ogrebotine na njima, pa je teže raznim nepoželjnim (osim u specijalnim slučajevima) zvijerima poput bakterija i divljih kvasaca da se zavuku u pukotine i kvare nam pivo. Vidimo kroz njih što se točno događa, je li krausen pao, je li se pivo izbistrilo itd. Najčešće dolaze u onim plastičnim “košarama”, pa ih se može i donekle zaštititi od svjetla.
Što je jako nepraktično kod njih?
Njihov podosta glupi oblik. Imaju taj neki oblik “suze”, kojem je praktički nemoguće izračunati volumen nekog dijela, bez da ga izravno mjerimo. I naravno, nemaju na sebi označenu skalu. Zato je jako korisno da tu skalu napravimo sami. Postupak zbilja nije kompliciran: ulijevajte vodu u demižon u nekim jednakim inkrementima (npr. 2 po 2 litre) i razinu vode označite markerom na vanjskoj stijenki demižona.
(Opaska: bilo bi zgodno stavljati te oznake na neku vertikalnu ljepljivu traku koju bi mogli lakše umnožiti pa lijepiti na neki drugi demižon, ali ne bih se oslanjao na to da su svi demižoni od 20L jednakog oblika, makar ih kupili u istom dućanu graditeljskog, vrtlarskog i inog sadržaja)
Ok, stvarno nije neka teška znanost, ali čemu se uopće gnjaviti s tim? Iskreno, i ja sam dugo bio prelijen da to napravim (i još uvijek nisam na svim demižonima), nego sam “od oka” procijenjivao koliko piva ima unutra. Što je glupo, da budemo iskreni.
Evo zašto je to korisno:
- Praktičan razlog – da znamo koliko boca i čepova trebamo za flaširanje. A ne da usred flaširanja moramo oprati i sanitizirati još 3 boce, jer fali. Been there, done that.
- Da znate što otprilike radite s kvascem: taman ili over/underpitch.
- Da odmah u primarnom fermentoru možete znati koliko šećera vam je potrebno za gaziranje u boci.
- Da možete izračunati učinkovitost.
Ako koristite Beersmith program za proračune recepata, vjerojatno ste naletili na pojam “brewhouse efficiency”, iliti učinkovitost pivovare. Ta učinkovitost predstavlja (ukratko) postotak šećera koji je završio u fermentoru u odnosu na onaj koji je postojao u zrnju. Količinu šećera mjerimo kroz početnu gustoću, stoga moramo znati koji je stvarni volumen piva koji smo dobili u fermentor. Ponavljam, u fermentor, ne u boce. U tu učinkovitost su uračunati svi gubici pivovare, i kada ju jednom izmjerimo i unesemo u Beersmith, kasnije možemo točnije predviditi koliko “jaku” sladovinu ćemo dobiti. Pa neće biti neugodnih situacija tipa “joj, zašto mi je ispalo 1.045, a trebalo je 1.053”. Been there, done that, too.
Osim toga, ovisno o količini zrnja, količini korištene vode za mash i sparge, jačini plamena itd. će ovisi koliko sladovine dobijete. Ako bar taj podatak znate, možete primjetiti ako vam učinkovitost iz nekog razloga padne, pa možete tražiti uzroke. (A uzroci mogu biti brojni: loše mljevenje, loš termometar, loš slad… i ostale zanimljive priče 😀 )
Ako dobijemo manji volumen.
Ako dobijemo veći volumen.
Eto, kratak ali koristan savjet. Ne budite lijeni, označite si demižone.
Živjeli!
Edukativni post! Fusel alcohols…
Long time no see! 🙂
Nakon manjeg ne-pisanja, evo jedan edukativni post o off flavorima. Bacite pogled OVDJE, stavio sam ga kao page da ga bude lakše naći.
Ako netko pametniji primjeti da sam napisao neku glupost, neka me slobodno ispravi. 😀
Živjeli!
Pulfer & Zao gnom collab
Proteklih par dana je bilo dosta zanimljivo.
Prvi put je ekipa Zao Gnom (Hmeljita i ja) sudjelovala u “collaboration brewing” sa našim prijateljima iz pivovare Pulfer!
Collaboration, kolaboracija, zajedničko kuhanje, suradnja… obično označava da dvije pivovare zajednički snagama skuhaju neko pivo.
U našem slučaju, kuhali su Pulferi (odnosno Žina, njihov glavni brewer) kao profesionalci. Oni sada kuhaju pivo koristeći dosta novi Letina Inox pogon pivovare Lepi Dečki u Čakovcu. Iznajmljuju resurse, jelte. Vrlo seksi gomila inoxa, ako smijem reći.
Ako idete tamo, u blizini je hotel sa modernim ambijentom.
Promatranje i pomaganje u kuhanju otvara neke vidike, jer postaje očitije na koje načine je homebrewing različit (ili sličan) profesionalnom pogonu. Principi jesu otprilike isti, samo je na profesionalnoj razini sve puno veće, puno skuplje, puno teže za nositi, puno više se pazi na sanitaciju (makar nijedan homebrewer neće priznati da mu sanitacija nije 100% sigurna 😀 ), puno više ventila, ZBILJA puno više ventila…
Uglavnom, ista stvar, samo skroz različito. 😀
Mi smo u ovom collaborationu dali nešto malo iskustva kao homebreweri, malo smo nosili i gurali slad, ubacili malo hmelja u boil kettle. Osim toga smo maltretirali Žinu sa pitanjima tipa “oooooh, what does this button doooo?”. Vremenske prilike su nam osigurale da ne bude hladno, pogotovo uz grijače, paru itd. Na povratku je termometar u autu pokazivao 38 stupnjeva, čisto za referentnu točku.
Vrlo zabavno i zanimljivo iskustvo, i veliko hvala Pulferima što su nas zvali. 🙂
Za ovaj tren još neću reći o kojem pivu se radi, makar sam već iz par smjerova čuo tračeve. 😀
Idem rađe tražiti kako da bocu stavim u okvir na zidu. 🙂
A evo i par slika sa kuhanja…
Stavio bih i par videa, ali ne mogu na ovom besplatnom WordPressu. 😉
Živjeli! 😀
- 1
- 2
- …
- 5
- Sljedeće →
Zao Gnom Homebrewing 