[Brewday] Russian Imperial Stout – Whisky chips
Pao je prvi snijeg, sasvim je ok da krenemo malo razmišljati o jakim stilovima. A koga bolje spomenuti nego russian imperial stout, cara jakih stilova.
Pivo je skuhano 27.12.2015 pod kodnim imenom “Black Imp 2”. Do sada je odsjedilo dobrih 11 mjeseci. I ima razloga da odsjedi još neko vrijeme dok ne postigne svoj puni potencijal.
Iako se često zna čuti da ne treba previše komplicirati sa sladovima, ovo pivo se ponajviše radi o sladu, pa se zbilja nisam ustručavao. Zrnje za finalnih oko 20-22 litre je išlo ovako…
Zrnje:
10Kg Nova Gradiška Pilsner
1Kg Munich
1Kg Melano malt
0,5Kg Chocolate
0,4Kg Roasted Barley
0,5Kg Amber
0,4Kg Crystal 120 EBC
0,3Kg Cara 35 EBC
Hmelj:
45g Polaris na 60 minuta.
Kvasac:
Safale S04
Voda je podešena prema sladnoj strani.
Početna gustoća OG: 1.096
Završna gustoća FG: 1.026, što mu daje oko 9,3% ABV (alkohola).
Nakon dva tjedna u primaru, prebačeno sa kvasca u dva odvojena sekundara. U svaki od njih dodano 40g drvenog chipsa. U prvi je išao chips od sherry, a u drugi od whisky bačve.
Nakon još dva tjedna na chipsu, flaširano sa otprilike 6g šećera na litru piva. I ostavljeno duuugo dugo. 🙂
Izgled: Crno i neprozirno, velika i postojana smeđa pjena koja se gruda u oblik pogače (prva slika).
Miris: Mliječna čokolada, vanilija, drvo, slad, keksi, kava, lješnjak. Nema previše alkohola. Mirisi su se dosta zaokružili, ali i dalje se malko osjeti drvo izdvojeno iz cjeline. Više mu to ne zamjeram, prije je jače stršalo, sad je dosta dobro.
Okus: Srednje-puno tijelo, dosta karbonizirano, osjeti se CO2 na jeziku. To mu je mana, ali ako se ostavi malo u čaši, onda postaje glađe. Od okusa ima dosta kave i roasta, lagano fruity. Definitivno se osjeti vanilija i drvo. Prema kraju malo višnje, što može biti produkt duljeg odležavanja i oksidacije, ali zasad nije problematično. Gorčina u finishu dobro balansira sladne okuse i ostaje neko vrijeme u aftertasteu, uz roasty kavasti dojam. U afteru ima i nešto drva. Nije baš slatko, ma koliko bilo bogato sladom. Nema baš onog “ljepljivog” dojma na ustima kao što zna biti kod tako jakih piva.
Mišljenje: Najveća zamjerka mu je pregaziranost. Osim toga, mogao bi imati više tijela i viskoznosti za bogatiji dojam. Whisky bačva se počinje bolje uklapati u cjelinu, vjerojatno će se s vremenom ta priča još zaokružiti. Pri ranijim kušanjima ovog piva, okusi su bili dosta razbacani i oštri, pogotovo drveni dojam. Za zaključiti je da vrsta chipsa utječe na finalni dojam piva, dapače ima jako veliku ulogu.
Zašto se točno ovaj RIS pregazirao, nisam siguran. Moguće da je šećer za gaziranje malo probudio kvasac, pa se on zaletio i odfermentirao i malo preostalih šećera iz sladovine. A moguće je da sam ga jednostavno čuvao u pretoplim uvjetima, pa je kroz više mjeseci ipak skinuo još nešto gustoće.
U smislu natjecanja, vrlo vjerojatno bi na tome gubio bodove, ali svejedno ga smatram dobrim pivom. Što mogu, gušt ga je piti. 😀
U nekom drugom postu ću staviti i recenziju o sherry chips varijanti, pa da se mogu malo raditi usporedbe. Ta dva piva su dosta različita, iako se razlikuju (više manje) samo u tim chipsima.
Ovo je desertno pivo, nije za popiti 5 komada. Pogotovo jer bi završili pod stolom. 🙂 Siguran sam da bi se dobro slagalo sa nekim tamnim i jakim čoko-kavastim desertima.
Za zavaljat se pred kamin i polagano srkat.
A za one koji nemaju kamin, preporučam puštanje ove pjesme:
Ali tu se već radi o ekstra-subjektivnom mišljenju. 🙂
Idem sad dovršiti ovu čašu. O, nema više.
Živjeli!
Testiranje Mangrove Jack’s kvasaca
Dosta često volim sa kućnim pivarenjem skrenuti u belgijske stilove. Pogotovo saisone. Do sada sam isprobao WYeast tekuće kvasce, koji su se pokazali dobri. French i Belgian saison svaki ima svoje posebnosti, finte i šeme, ali oba su napravila neka dosta dobra piva. Njihov problem je naravno cijena od preko 10€ i činjenica da su malo teže dobavljivi. To se mora naručivati, čekati, paziti da se ne šalju poštom ljeti pa se skuhaju putem itd.
Za svijetle belgijske stilove je situacija malo drugačija. Bio sam jako zadovoljan sa WYeast 1388, dok mi je je tripel sa White Labs WLP530 ispao dosta jednostavan i nezanimljiv.
Relativno nedavno su se u Hrvatskoj u ponudi pojavili suhi kvasci firme Mangrove Jack’s, i to dosta široka lepeza. Ima tu kvasaca “čistog profila” u stilu Fermentis S05, kvasaca za weizene, svašta. Pa tako i suhi French Saison M29 i Belgian Ale M41. Zapravo im cijena i nije posebno niska, 34-36 kuna, ali ih se lakše može nabaviti.
French Saison i Belgian Ale sam iskoristio u dvije (koliko je moguće) iste šarže i fermentirao u istim uvjetima. Skuhana su sa jednim danom razlike, bez dramatičnih promjena u temperaturi.
Zrnje za recept od malo više od 10 litara:
3,5Kg Nova Gradiška Pilsner
0,2Kg CaraRed (40-60 EBC)
Hmelj:
30g Hallertau Blanc – 10 min
20g Hallertau Blanc – 0 min
Gradiška slad je bilo manje nego idealno samljeven pa je iskoristivost bila poprilično loša, količine uzmite u obzir samo radi omjera.
Voda ne preteže ni u hmeljnu ni sladnu stranu.
Ukomljavano isto na sredini, oko 67 stupnjeva.
Početna gustoća je za oba piva bila oko 1.052.
Iako se za belgijske stilove često priča da trebaju fermentirati na višim temperaturama kako bi ti kvasci postigli puni potencijal sa svojim okusima, po iskustvu mi se čini da je bolje držati se donje granice preporučene temperature, jer i njima lako pobjegnu off flavori koje ne želite. Tipa fusel alcohol, razrjeđivač i pretjerani esteri. Piva su oba fermentirana na sobnoj temperaturi, 20ak stupnjeva, bez kontrole. Sa toplinom koju generira fermentacija vjerojatno su postigli koji stupanj više. Oba piva su bila u primarnom fermentoru dva tjedna, nakon čega su flaširana.
Evo rezultata…
French Saison M29
Završna gustoća je ispala 1.004. Malo sam zeznuo mjerenje pa sam izvodio neke akrobacije s refraktometrom da dobijem gustoću, ali definitivno je kvasac odradio stvar u očekivanoj maniri. Početna gustoća nije bila previsoka, ali sasušio je pivo kako treba.
Izgled: Duboko zlatne boje, skoro sasvim bistro. Bijela pjena, gusta i postojana. Vidljivi mjehurići u čaši.
Miris: svijetli slad, sa nešto fenola prikladnih za saison. Čak malo alkohola. Na prvu je došao neki citrusni voćni miris, ali jako brzo je nestao. Mrvica banane i malo boje. Nešto pečene jabuke, kruškasti voćni mirisi. U generalnom belgijskom smjeru, ali ne baš prepoznatljivo kao saison. Dojam cimeta i korijandera, iako ni jednog od njih nisam dodavao.
Okus: lagano tijelo, srednje karbonizirano. Blagi okus svijetlog slada. Malo kiselkastog limunastog voćnog dojma. Gorčina lagana do srednja. Iznimno pitko, ali ujedno prejednostavno i vodeno.
Mišljenje: Prejednostavno i malo vodenasto. Na prvu ne daje voćni esterni i fenolni dojam koji bi se očekivao od saisona. U aromi se može tražiti te komponente potrebne za saison, ali nikako nisu dovoljno izražene. Okus je prilično slabašan. Ovo pivo je ok za utažiti žeđ, ali ništa više. Ipak mu je bilo prehladno.
Belgian Ale M41
Neočekivano, ovaj kvasac je pojeo još više šećera nego French Saison. Završna gustoća je ispala 1.001.
Izgled: Isto kao i saison, duboko zlatno, malo hazy, ali izgleda dobro. Ogromna bijela i gusta pjena.
Miris: Kruhasto, voćno. Grožđice, malo banane, smokve. Slatkasto sa malo keksa i meda. Malo parfemasto. Dosta zaokruženo i blago. Ne osjetim off-mirise.
Okus: Lagano do srednje tijelo, lagano karbonizirano. I u okusu je dosta blago i zaokruženo, ali daje dosta puniji dojam od saisona, makar je završna gustoća ispala još niža. Lagana do srednja gorčina u finishu balansira te sladne i kruhaste note. Glavnu riječ imaju voćni okusi, kompot od kruške, jabuke, i malo citrusa od hmelja pri kraju. Nešto suhog voća. Finish je dosta suh i u aftertasteu ostaje malo voćnog dojma i blaga gorčina.
Mišljenje: Lagano i blago, ali dovoljno zanimljivo. Čisto ok balansirano. Moglo bi se možda isto fermentirati na malo višoj temperaturi, ali nije nužno za solidan rezultat. Vrlo je prikladno za session pivo.
Zaključak:
Oba kvasca su uredno odradila fermentaciju. Nije bilo nikakvih zapelih fermentacija i problema. Doduše, ni sladovina nije bila ekstra gusta. Oba kvasca su se jako fino istaložila i dala solidno bistra piva. Saison je čak i malo čudnovato bistar. 🙂
Ali očito se zimske temperature baš ne slažu sa French Saison M29. Rezultat nije ni približno dobar kao što je postigao WYeast French Saison 3711 (u sličnim uvjetima). Vrlo je vjerojatno da je problem u temperaturi, jer je njegov deklarirani rang vrlo visokih 26-32 stupnja. Treba ponoviti isti recept, ali ljeti (s obzirom da nemam grijanje fermentora) – možda bi rezultati bio puno bolji.
Belgian Ale M41 ima deklarirani rang temperatura 18-28, što bi značilo da je fermentirao unutar svog željenog područja. Možda bi ga se moglo fermentirati na malo više od sobnih 20 stupnjeva za kompleksniji rezultat, ali ne bih ga tjerao do ovih 28. Sa malo višom početnom gustoćom i eventualno malo kompliciranja sa specijalnim sladovima i hmeljevima – ovo bi mogla biti dosta dobro pivo. Ova varijanta sa Belgian Ale M41 mi je sasvim zadovoljavajuća i dosta podsjeća na svog starijeg brata. Ovaj kvasac preporučam i za malo hladnije uvjete.
Živjeli!
[Recenzija] Jopen – Librije Bier 2014
Prije nešto vremena, simpatični konobar u Jopen pivnici nam je preporučio ovo pivo. Kaže, kuha se ekskluzivno za neki fensi-šmensi restoran “Librije” koji ima neke hrpe Michelin zvjezdica, ili nešto slično u što se ne razumijem. 🙂 Ekskluzivno, ali ga je bilo i za kupiti u beershopu u Haarlemu. U zadnje vrijeme se više koncentriram na homebrewing nego recenzije, ali ovo bi moglo biti vrijedno pažnje.
Izgled: Crno, pomalo crvenkasto na svjetlu. Mala smeđa, ali gusta pjena, koja ubrzo nestaje. Prilikom točenja izgleda vrlo gusto i uljasto.
Miris: Mliječna čokolada, slad, dosta karamele. Sherry-like alkoholni dojam. Nešto roastanog slada i kave. Malo na rum kocke. Bogato i sladno. Kako se grije, dođe malo kože (leather) i možda duhana. Marcipan.
Okus: izrazito punog tijela, skroz lagano gazirano. Svilenkasto i gusto na jeziku tokom cijelog gutljaja. Malo višnje pri kraju, a onda u aftertasteu prelazi u divni gusti kavasti okus. Karamele ima dosta. Alkohol se i ne osjeti previše, malo u finishu. Gorčina u finishu je srednja, prema blagoj. Ima tračak roasty kiseline. Ostaje mrvica ljutine chillija. Dosta teško i “kalorično”. Sretniji sam s mirisom.
Mišljenje: Jako i bogato pivo, sa dobro sakrivenim alkoholom. Navodno sadrži cijela čuda začina (mirta, borovica-juniper, chilli…), koji se baš ne ističu, nego su dobro uklopljeni u cjelinu. Boca je iz 2014.
Uglavnom, bogato, jako i zasitno. Možda i prezasitno. Vrlo je specifično, ne znam što rade s njim u tom restoranu, jer mi zvuči kao da nije jednostavno upariti ga sa hranom. Valjda zato imaju te silne zvjezdice. 😀
Ovako posebno pivo sam čuvao za posebnu priliku. Ali mi je dopi***** čekati, pa je random nedjelja postala ta prilika, nakon dva flaširana i jednog skuhanog homebrewa.
#svakidanjeposeban
Živjeli!
Come to the Dark Side
Dodao sam page gdje malo baljezgam o tamnim sladovima. OVDJE
Bacite pogled, a može i koji komentar.
Živjeli!
[Brewday] Wood-chips-aged Wee Heavy
(wood chips)
Ovaj put jedan tamni recept. Pivo je skuhano prije godinu i 4 mjeseca. Radi se o Strong Scotch Ale, poznatiji kao “Wee Heavy”. Ovo pivo treba skuhati, ako ništa drugo, zato jer je zbilja zabavno govoriti “wee heavy”. 😀 Probajte.
Škotska (stilski) piva su generalno orijentirana prema sladnim okusima. Ukratko. Postoje različite varijante koje se ponešto razlikuju po jačini i boji. Wee Heavy je teškaš među njima. Priča ide da su Škoti koristili manje hmelja (mislim zbog toga što tamo ne raste, a uvoz je skup), no povijesno ispada da ta priča baš i ne drži previše vodu. Koristili su hmelj u istoj količini kao i Englezi. Svejedno, prema BJCPu, Wee Heavy je jako i sladno pivo, bez osjetnih hmeljnih aroma. Koristi se kvasac koji daje čisti profil, bez voćnih estera. Fermentira se na niskoj temperaturi, tako da se dobije što čišći sladni profil. To pivo bi trebalo biti bogato, kolačasto i kompleksno.
Evo recepta za finalnih 32 litre. Pola recepta je odležavano sa drvenim chipsom od sherry bačve, a pola je flaširano bez tog odležavanja.
Zrnje:
11 Kg Nova Gradiška
1 Kg Vienna
1 Kg Melano
0.5 Kg Crystal 150EBC
0.5 Kg Carafa 1
Hmelj: 50g Chinook – 60 min.
Totalno neprimjereno koristiti aromatične američke hmeljeve za ovo pivo, ali s obzirom da je dodan na 60 minuta, nije pridonio ništa u aromi. Sada kada razmišljam, nemam pojma zašto sam stavio baš chinook. 😀 Vjerojatno jer sam ga imao, a ima visoki postotak alfa kiselina.
Za mash me nemojte ni pitati, imao probleme sa ukomljavanjem, štopanjem, itd… Uglavnom, sigurno je ukomljeno prenisko, jer bi pasalo imati više nefermentabilnih šećera u finalnom proizvodu.
Kvasac: Beeryeast WYEAST XL 1728 Scottish Ale
O.G. = 1.068
Fermentirano u frižideru, nemam točno zapisano, ali koliko se sjećam negdje oko 16 stupnjeva. Ovaj kvasac navodno podnosi čak do 13.
Nakon dva tjedna, F.G. = 1.014 što daje oko 7,1% alkohola. Pola batcha (15-16L) prebačeno u sekundar i dodani wood chips (30g) od sherry bačve za odležavanje na mjesec dana. Vrlo dobra pretpostavka je da bi bilo bolje staviti manje chipsa na dulje vrijeme. Lako je pretjerati sa tim chipsima, pa da izraz pijenje “daskovače” dobije sasvim novu dimenziju. 😀
Komentiram samo chips-aged varijantu za ovaj put…
Izgled: tamno i prilično neprozirno, na svjetlu se ipak pokazuje bistro i ima crveno-smeđe rubove na čaši. Pjena je suluda. Svijetlo smeđe boje, postojana, grudasta, ostavlja lacing.
Miris: dosta se osjeti bačva, drvo, sherry. Osim toga, čokolada, slad, karamela. Nešto malo tamnog suhog voća. Vrlo gusto i opojno.
Okus: Srednje tijelo, srednje gazirano. Malo čak i previše gazirano, osjeća se ugriz CO2 na jeziku, što u ovom pivu malo smeta. Prevladavaju sladne note, tost i malo karamele. Blagi roast pri kraju sa dosta dojma bačve. Srednja gorčina, malo pojačana u izražaju zbog gaziranosti. Tamna čokolada, malo kave. Hmelj naravno ni u tragovima.
Mišljenje: Pivo je fora, prvi pokušaj korištenja wood chipsa za odležavanje. Najviše mu zamjeram manjak tijela i previše gaziranosti. Možda se moglo i staviti manje drva, malo smanjiti utjecaj. Polovica batcha koju nisam “chipsao” ima puno kompleksniji sladni dojam, dok je ova dosta izraženija u tom barrel-aged dojmu.
Živjeli!
[Brewday] Farmhouse IPA 2
Kao što rekoh, skuhao sam još turu jako hmeljastog saisona, kojeg zovem Farmhouse IPA. Ovo je dakle Farmhouse IPA 2, sa hmeljevima koje sam dobio kao nagradu na Hrvatskom Homebrew Prvenstvu (od Hopsija).
Recept za nekih 10ak litara je ovakav:
Zrnje:
3Kg Nova Gradiška Pilsner
0,3Kg CaraRed
0,2Kg Biscuit
Hmelj:
15 min 23g Simcoe
15 min 25g Amarillo
Dryhop: 20g Simcoe i oko 25 Amarillo
(dio Simcoa mi se prosuo dok sam otvarao vrećicu, proklet bio Murphy 🙂 )
Voda je 50% – 50% pipovača i RO, usmjerena prema hmeljnoj strani.
Kvasac: po N-ti put isprani French Saison od Wyeast. Baš sam izmuzao taj paket kvasca. 🙂
Ukomljavano na oko 67 stupnjeva, ali kao što rekoh, ovom kvascu nije previše bitno.
Zrnje je bilo zbilja dosta loše samljeveno, pa je učinkovitost bila loša i nikakva. 🙂 Dobio sam mizernih 1.040 početne gustoće. Trebalo je biti malo jače pivo, ali s ozbirom da je završilo na ok 1.002-1.001, dobio sam regularno pivo od 5% ABV. Zapravo i ok za usporedbu sa nešto žešćim originalnim receptom.
Fermentirano na dosta visokoj sobnoj temperaturi, bez ikakve kontrole.
Izgled: narančasto i predivno hazy. Baš izgleda primamljivo na svjetlu. Bijela pjena, prvo bogata, a kasnije se spušta u nešto tanji sloj i ostaje prisutna sve do kraja, ostavljajući lacing.
Miris: meni su ove kombinacije super. Osjeti se hmelj i to dosta hmelja u nekom biljnom i piney smjeru. U isto vrijeme radi kombinacija sa produktima kvasca koji daju neku zrelu naranču i dojam vitaminskih šumećih tableta ili PEZ bombona. A kada se probiješ kroz sve to, ima nešto svijetlog slada i kruhastih mirisa.
Okus: laganog tijela, dosta gazirano. Vrlo suhi finish sa solidnom, ali ne pretjeranom gorčinom. Prednjači okus gorke naranče. Ima tu i neke mandarine, malo nekih paprenastih okusa prema kraju. Ima i tu blagu kiselkastu notu koju daje French Saison kvasac. Vrlo je pitko i lagano, ali krcato tim osvježavajućim okusima. U aftertasteu ostaje nešto gorčine i voćni okusi hmelja i kvasca.
Mišljenje: Meni su te saison-IPA kombinacije odlične. Teško mi se odlučiti da li mi je bolja ova lakša varijanta od 5% alkohola ili prvi recept koji je premašivao 7%. Lagana varijanta zbilja ne pokazuje miris alkohola i iznimno je pitka, iako je i jači recept dosta dobro to sakrivao sa svim tim voćnim okusima. Pitanje je možda jedino naziva, da li ovo zvati “farmhouse IPA” ili hoppy saison. Što se tiče gorčine, možda ipak nije IPA. Što se tiče hmeljih aroma, je. Ali ovaj stil je ionako neka specialty kategorija, pa nije pretjerano ni bitno. 🙂 Što sam siguran je: sigurno ću opet kuhati ovakve kombinacije i preporučam “stil” svim homebrewerima koji žele napraviti hardcore pivo, a regularna američka IPA im više nije dovoljna. 😀
Tema za razmišljanje je kako pristupiti slaganju recepta za ovakvo pivo. U svom tom metežu mirisa i okusa, teško je raspoznati koji hmelj igra kakvu ulogu. Pogotovo jer kvasac daje jako veliki doprinos u aromama. Ova Amarillo/Simcoe varijanta više vuče na herbal/piney dok je varijanta sa Mosaic/Chinook hmeljevima imala više štih tropskog voća. U oba slučaja, radi se o jakim i realno skupim hmeljevima, pa to povlači i solidnu cijenu ovakvog piva. Vjerojatno je dobra ideja dodati solidnu količinu specijalnih sladova, jer zbilja malo njihovih šećera ostane da bi podržavalo hmelj. Dok tamni sladovi malo drugačije transformiraju pivo bazirano na saison kvascu, ali o tom jednom drugom prilikom. (imam još i jedan tamni saison kojeg bi se dalo raspraviti 🙂 )
Upravo mi je u sekundaru još jedan sličan recept, kojeg je u potpunosti dizajnirala i izvela Hmeljita. Rađen je sa suhim Mangrove French Saison kvascem, što bi bilo dosta jednostavnije i jeftinije za nabaviti. Prema kušanom polu-proizvodu, mislim da će ovaj biti pošteno zagorčen i hmeljast. I malo tamniji. Kombinira se. Javim kako je ispao. 😉
Na idućem homebrew natjecanju očekujem bar 5 ovakvih piva, pa nek se suci malo znoje procijeniti koji od tih je bolji. 😀
Živjeli!
BeerYard fest – vopi u Čvari
Pivskih festivala svih oblika i boja ima već na svakom uglu u Hrvatskoj pa nema smisla svaki posebno najavljivati. Osim toga, kalendar za većinu možete naći na Pivariumu. Ali ipak, jedan ću najaviti jer bi trebao imati malo drugačiji značaj.
Radi se o BeerYard festivalu, koji će se održati 27.8.2016 u velikom dvorištu kluba Močvara. Na Facebook event se možete zakačiti OVDJE. Imaju naravno i FB i Twitter accounte, pa ih slobodno i tamo zapratite.
Ovo bi trebao biti festival napravljen “od craftera za beergeekove”, po mojoj slobodnoj interpretaciji. Iako je pivo glavni motiv i u samom nazivu, ovaj festival okuplja tri nezavisne scene: pivsku, street food i glazbenu.
Kako će to izgledati… odlična lokacija, dvorište kluba Močvara (meni osobno najdražeg u Zagrebu), piva domaćih craft pivovara uz dodatak nekih zagrebačkih craft pubova, brdo dobre hrane i koncerti.
Što više vam može trebati za dobar provod, pitate se? E pa dođite malo ranije, jer već popodne kreću neke pivske radionice, predstavljanje portala Pivarium, paneli itd.
Ulaz se naplaćuje kako bi se pokrili troškovi organizacije, ali samo 35 kuna i karte su već u prodaji. Lokacije potražite na profilima BeerYard festivala.
Jedna karakteristika ovog festivala je da pivari neće plaćati za sudjelovanje na njemu. Dobiti će mjesto za prodavanje, a dalje je na njima da odrede cijenu i sve ostalo. Koliko čujem stvari nisu takve po mnogim drugim festivalima koji niču kao gljive poslije kiše. Možda vam se to čini kao dosadan organizacijski detalj, ali zbog toga možete znati da pare koje pljunete za pivo idu baš onome tko pivo proizvodi, bez da ga netko usputno muze. 🙂
Dodatna zanimljivost su (bar) dvije pivovare koje dosad nisu bile dostupne u Zagrebu, Varoška i Valens, pa eto prilike da probate nešto novo, nešto divlje. 😀
To je to, vidimo se tamo.
Živjeli!
[Putopis] Het Uiltje (Haarlem) – 2016
Dužan sam još par pivopisa iz Amsterdama i okolice. Pa kud bolje nego napisati pokoju riječ ovako usred ljeta. Opet je na redu neizostavna sovica Het Uiltje. Već prije sam posjetio njihov bar u Haarlemu, pa detalje o lokaciji i kako doći možete pogledati OVDJE. Lokacija je ista, uređenje je isto. Različito je da je Uiltje otvorio novu kušaonicu u sklopu pivovare, isto u Haarlemu, koju nisam stigao posjetiti jer je malo na drugu stranu od centra. Ako vas zanima, pogledajte si detalje OVDJE. Glede Uiltje Bar-a ima još jedna novost, ali o tome malo kasnije.
Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je dobra ideja ići u Haarlem subotom ujutro, jer se tada na (glavnom, valjda) trgu održava food market, iliti plac. Može se naći zbilja raznih delicija pa preporučam da pokušate tamo uhvatiti koji zanimljivi zalogaj. Ili pak kupite suvenire u obliku kobasica i sira. Prijatelji će vam to vjerojatno više cijeniti nego magnet za frižider. 🙂
Prošli put sam u Uiltje Baru prvi put zbilja upoznao divote barrel-aged imperial stoutova. Ok, probao sam prije pokoji RIS, ali Mind Your Step, BA varijanta je nešto što će mi ostati u pamćenju. Prvi BA RISevi se ne zaboravljaju lako. 🙂 Ostala njihova piva me se nisu baš TOLIKO dojmila, a prateći njihovu stranicu po Facebooku sam primjetio da se dosta igraju sa bačvama i jakim pivima. S tim na pameti sam došao opet u njihov bar.
Lokal izgleda poprilično isto. Dodatak interijeru je mačka Loes de Poes, koja (po pričama) obitava u birtiji. Naravno, ima i svoju FB stranicu. Nažalost, za cijelo vrijeme dok sam boravio u baru, nije se udostojila pojaviti, iako ju baš htio upoznati. Tjah, nemoš dobit’ sve. Kako su nam rekli, ime se izgovara “Lus d pus”. Valjda. Recimo. 😀
Anyway, sada kada sam napisao taj bitan dio, možda je vrijeme i za pivo. Osim cijele hrpe RISova i sličnih jakih piva, bilo je tu i ponešto svjetlijih, hmeljastih uradaka…
Po nekoj logici krenuli smo od najlakšeg prema težima.
Dwerguil (hoppy lager)
Zlatno bistro, vidljivi mjehurići, grudasta bijela pjena.
U mirisu svijetli slad, kruh. Biljni miris hmelja, malo borasto. Puno kruha i malo zemljastog hmelja kasnije.
Lagano tijelo, srednje jako gazirano. Lagani svijetli slad. Dosta gorčine od hmelja od početka do zbilja pošteno gorkog i suhog finisha. Dosta i hmeljnog okusa u biljnom smjeru. Mrvice kiselkastog štiha od hmelja.
Britki lager, zbilja pošteno zahmeljen. Dobar početak.
Perfect Fit (pale ale)
Duboko zlatno-jantarne boje, bistro. Bijela kremasta pjena koja ostavlja dobar lacing.
U mirisi iskače mango i baš udara u nos. Nešto slada i karamele iza, ali taj mango je baš ful jak. Malo bor i citrusi. Nom!
Lagano sladno i karamelno. Prati hrpa hmelja prema kraju. Malo vodeno oko sredine. Zbilja dosta gorčine, čak i “previše” za pale ale.
Mišljenje: odličan mango pale ale. Nema se što puno filozofirati.
Očigledno, ako izgledaš dovoljno entuzijastično, konobar ti nenajavljeno donese i par komada sira za probati. Besplatno. Znaju ti nizozemski ugostitelji kako se to radi. 🙂
Sad je bilo dosta zezancije…
Big Fat Double 5 (double IPA)
Jantarne boje, bijela pjena. Sasvim bistro. Vidljiva karbonizacija tj. mjehurići.
Blaaaago karamela, a onda… HMELJ! Ma ono… sve. Mango, citrusi, borovina. Predivan miris. Na drugo mirisanje hmelj je još veća strava.
U okusu je dosta karamele, ali ne zagušuje dojam. Srednje tijelo, srednje gazirano. Dosta suho i pitko. Hmelj naravno razara okusom. Gorčina i nije tako jaka, zapravo dosta brzo nestaje u aftertasteu. Balansirano, ali beskompromisno hmeljasto. Ništa od topline alkohola (8%).
Mišljenje: Brutala.
S obzirom da smo zapravo došli po RISeve, bačve i slično, ove hmeljaste divote su nas potpuno oduševile. Jedna od zanimljivosti je da su nedavno Uiltjeovci napravili novo hlađeno skladište u blizini bara, što im, čini se, dosta pomaže da im hmeljasta piva budu u apsolutno idealnom stanju. Možda sam naletio i u pravi tren, ali ovo su bile baš divote. Čemu onda stati tu.
Caution, Kiwi Crossing (New Zealand strong ale)
Bakreno, blago hazy, mutnjikavo. Prljavo bijela pjena, vidljivi mjehurići.
Blaga karamela u mirisu. Tropsko voće, mango i nešto egzotičnije. Možda papaja ili tako nešto. Neka vrlo sretna breskva. Malo alkohola se ipak osjeti.
U okusu se osjeti karamela i voće, slatkasto je na početku. Srednje tijelo, srednje karbonizirano. Blago se osjeti alkohol na kraju. Okus kao kutija sa slatkišima. Srednja gorčina i alkohol u finishu i aftertasteu mu daju ozbiljnost.
Mišljenje: bogato i jako pivo sa puno voćnih aroma i okusa. Za lagano pijuckanje, nije za lokanje u velikim količinama.
Spray Tan Gone Wrong (orange milk stout)
Crno, skoro neprozirno. Manja bež pjena. Opet se vidi karbonizacija.
U mirisu kava, čokolada, roast. Miriši mi na prvu na obični stout. Da ne znam, rekao bi da ima voćnih mirisa, ali ne nalazim naranču baš na prvu.
Jače tijelo, dosta svilenkasto. Lagano do srednje karbonizirano. Bogato sladno tijelo s kavastim okusima. Srednja gorčina na kraju. Osjeti se naranča, ali jako uklopljeno u ostale okuse. Da ne tražim, ne bih pretpostavio da je baš dodana. Što je ok jer ne strši napadno iz cjeline.
Mišljenje: još jedno dobro pivo, možda se ne prepoznaje dovoljno zašto je specijal.
Ova piva dosta koštaju, oko 3-4 € za čašu od 2,5 dcl. Jača piva ala RIS idu i prema 5-6 eura. A kada bi čovjek zaredao sve što može tamo probati bilo bi svašta. Srećom, imaju i beer-flight, gdje se za 12,5 € može dobiti 4 mala testera piva. Kojeg god imaju na točioniku. Odlična prilika za paralelno testiranje.
Stoga je uslijedilo… Death by dark/barrel aged beer!
1)Flaming Ass Owl – smoked imperial porter
2)Meneer de Uil – Bowmore BA imperial stout
3) Black, Peat & Red – imperial stout with red fruit
4)Meneer de Uil – Ledaig BA imperial stout
Nije mi točno jasno kako sam ovo probavao i pisao, ali ne ide baš redom. Nema veze. 🙂
2)Meneer de Uil (Bowmore)
Sva piva su crna i neprozirna, izgledaju prilično slično. Gusta smeđa pjena. Trojka ima malo tamniju smeđu pjenu.
U mirisu roast i kava, soja sos, dim. Ful jako se osjeti bačva, daje slankasti miris, duhan i drvo.
Puno tijelo, lagana karbonizacija. Roast kava i malo tamne čokolade. Bačva, whisky, soja sos. Ugodna toplina alkohola na kraju. Prošle godine mi se ovo pivo činilo napadnije, ali nisam siguran da li je odležavano u istoj bačvi. Nešto gorčine od roasta u finishu.
4)Meneer de Uil (Ledaig )
U mirisu kava i roast, mliječna čokolada, kinder jaje miris. Izrazita mliječna čokolada. Vanilija, malo lješnjaka. Bolji mi je od 2) zbog izrazito kolačastog dojma, ali to je sad zbilja osobni ukus.
Okus: Divan barrel aged stout. Totalno smooth. Srednje do puno tijelo, lagana karbonizacija. Hrpa čokolade, predivno. Alkohol se u ovoj varijanti ne osjeti. Smooth, čoko, kava, divno.
3)Black, Peat & Red
Miris: kava, višnjevac. Voćni mirisi. Osjeti se malo alkohola. Prisutan je barrel aged štih kao kod 2). Ima i nešto dima.
U okusu kava, dim, višnja i kupina. Osjeti se kiselkasti okus voća. Ne piše da je barrel aged, ali okus je malo u smjeru 2). Voće ga osvježava. Toplina alkohola u finishu i aftertasteu uz trajanje kiselkastog dojma. Odličan napad na osjetila.
1) Flaming Ass Owl
Miris je nešto blaži od ostalih. Blagi roast i dim. Blaaago čokolada.
Okus kreće roasty i kavasto. Malo i voćno. Srednje tijelo, lagano karbonizirano. U finishu blaga gorčina. Nakon gutljaja sekunda zadrške i onda lupa ljutina chilli papričice u grlu. Napadno, ali vrlo zabavno.
Ukupni dojam sva četri piva… 4) je vrhunski balansirani barrel aged imperial stout. 3) daje fora kombinaciju s voćem uz nešto blaži whiskey kick od 2). 2) je dosta bolji nego prošle godine(mislim da smo pili tu varijantu). 1) je malo nasilno ljut, za hardcore chilli fanove.
Toliko o ovom posjetu Uiltje Baru. Bilo je vrlo zabavno i opet su potvrdili moje mišljenje da treba probati njihove specijale i BA piva ako se na njih naleti.
Živjeli!
Nova piva novih stilova
Taman sam kritizirao kako nitko ne izlazi sa nekim novim stilovima, kad li ono… poznate face na sceni otkrivaju neka nova piva…
Zmajska pivovara tako ovaj četvrtak u Tolkiensu premijerno toči american wheat ale iliti HOPPY WHEAT.
Isto tako, Varionica je pustila hoppy lager u prodaju. Trenutno na otoku Visu, a trebalo bi uskoro biti i po drugim mjestima.
Kad bi bilo još hoppy lagera Baltazara od Medvedgrada i kada bi se negdje našao India Pale Lager(kojeg još nisam uspio probati) od Pivionice, bilo bi kao stvoreno za paralelno kušanje, misaono glađenje brade i kvazi-stručnu diskusiju. 🙂
Pivovara Prvo viško pivo je izašla sa tri svoja piva: pale ale, porter i nešto manje uobičajeni saison. Ha! Znao sam da saisoni dolaze u modu. 🙂 Ukrao sam im sliku sa Facebooka, nadam se da neće zamjeriti.
Ima još nekih uradaka, koji mislim da su još uvijek neslužbeni, pa ću ih zasad pustiti u miru. Ako dođu u regularnu prodaju, biti će zanimljivosti. I dalje se čini da hmelj vodi glavnu riječ što se tiče inovacija. Što je sasvim u redu, hmelj je zakon. Porteri i stoutovi drže (vjerojatno slabiju ali) postojanu poziciju. Saisoni ipak ukazuju da bi se pivska publika mogla početi upoznavati i sa drugim smjerovima okusa, onima u kojima dominira kvasac. Koje sve krasne kombinacije dolaze nakon toga, možemo samo iščekivati.
Oooosim toga, priča se da bi se mogao dogoditi jedan vrlo zanimljiv craft pivski event. Zasad isto neću izlanuti o čemu se točno radi, gradim napetost. 😀
Uglavnom, pivarska scena u Hrvatskoj se komeša, i mislim da nam je svima drago zbog toga.
Samo tih par sitnica od mene za danas.
Živjeli!
2016 – komentar o domaćem craft pivarstvu
Od pojave prve craft pivovare u Hrvatskoj je prošlo već podosta vremena i sada je već definitivno tren da se malo prokomentira gdje je craft scena i kamo sve to ide. U 2016 funkcionira već par desetaka craft pivovara u Hrvatskoj. Niču kao gljive poslije kiše, reklo bi se. Nekako je to bilo i za očekivati. Ako se craft revolucija dogodila u drugim zemljama, bilo je vjerojatno da će i domaća publika prepoznati craft pivo i njegove prednosti. O tome što je zapravo craft pivo sam već drobio OVDJE, pa to neću ponavljati. No, da utvrdimo još jednom bit crafta. Bit (bar što se tiče samog piva) je da pivar napravi svoju kreaciju, interpretaciju određenog stila (ili namjerno mimo stila) i na taj način susretne specifične želje određenog dijela pivske publike. Craft piva se međusobno razlikuju, i nije očekivati da će široke mase obožavati baš svaki stil ili svaku njegovu interpretaciju. Craft pivo ima osobnost i izraženije karakteristike od uobičajenih industrijskih piva. A ako nema, onda bi bar moralo imati višu kvalitetu od njih. Mora naime imati bar neku prednost, osim tople ljudske priče pivara.
You had one job…
I tak, craft pivo je došlo i ostaje. Ono je i trend i (vjerojatno) budućnost. Možda će nekog naljutiti što kažem da je to trend, ali budimo realni – publika se tek razvija, nemaju svi koji piju craft istančana nepca i izgrađeno iskustvo u degustiranju. Neki ga piju jer je to sad cool. To nije ništa previše tragično jer ima svoje pozitivne posljedice. Polako, ali sigurno i ugostitelji i trgovci shvaćaju da craft ima svoje prednosti. A najbitnija prednost je najčešće to da se dobro prodaje. 🙂 Ima i to smisla, trgovci i ugostitelji žele prodavati stvari. Šteta da “entuzijazam” za praćenjem tog “trenda” dosta često nije popraćen nekim tehničkim uvjetima. Dobro craft pivo, ma koliko dobro napravljeno, je delikatno biće. Kako pivar mazi i pazi kvasce, slad i hmelj u pivovari, tako se prema njemu treba odnositi i cijelim putem do potrošača. A to se često ne radi. Loše skladištenje bez hlađenja, stajanje na svjetlu i suncu, neodržavanje linija za točenje, predugo stajanje na raznim policama… sve to uništava pivo. A kada ga kupac dobije u takvom lošem stanju, vjerojatno će optužiti pivara. Kako od pivara očekujemo da napravi dobar proizvod, tako moramo očekivati i od svih drugih u prodajnom lancu da daju sve od sebe da pivo dođe na stol u najboljem stanju. “Čuvati u mračnom i hladnom prostoru”.
Dindrlica s kriglom…
Nisam siguran kako se točno kreće mindset pivske publike u Hrvatskoj, ali nadam se da se isto polako razvija u nekom normalnom smjeru. Normalan smjer bi bio prvenstveno bila edukacija. Da ljudi znaju što piju, što vole i što ne vole. Možda zvuči čudno, ali moguće je ne znati kakvo pivo voliš. 🙂 I piti nešto što su te uvjerili da je dobro, sve dok ne nađeš zbilja dobro pivo istog stila. Treba isprobavati stilove, razmišljati o greškama i manama u onom što piješ. Nije to samo za najzabrijanije beergeekove.
No ono što se čini postojanim, to je odnos medija i marketinga (ugostitelja) prema craftu. I taj odnos IMHO, nikako da krene u pravom smjeru. I dalje se čini preteškim odoljeti pisanju tekstova koji pokušavaju uvaljati nekakve bezvezne stereotipe o tome koja populacija treba voljeti kakvo pivo. Muškarci gorko, žene slatko, bla bla bla. To sam već istaknuo OVDJE. Ali treba ponavljati, sve dok se uz članak o pale aleu stavlja velika slika sisate gospođice u dindrlici sa litrenom kriglom nečega (vjerojatno Oktoberfest lager). Dok konobarice u nekim craft establišmentima moraju nositi kvazi-seksi uniforme koje nemaju veze s ničim, a kamoli craft pivom (doduše, na jednom mjestu su odustali od tih gluposti).
Čuo sam više puta da se “mora tako” jer publika jednostavno želi “sise i guzice”. Ja bih imao malo više povjerenja u publiku. Ponudite im dobre i edukativne tekstove. Ponudite im normalnu ljudsku atmosferu u craft birtijama. Ploča se popisom piva u ponudi, osoblje koje će ti znati objasniti i preporučiti. A za sise i guzice će se publika sama snaći.
Ziher je ziher…
Oke, dosta aktivizma. 🙂 Ajmo sad malo o stilovima. Kako sam rekao, dosta novih pivovara se pojavljuje na sceni. Neke, ne mnogobrojne su već i nestale sa scene od početka cijele priče. U nekom strahu od tržišta naviklog na svijetle lagere, novi craft proizvođači se najčešće odlučuju za određeni stil iz skupa “entry” piva koje će im biti osnova proizvodnje. Najčešće uz napomenu “planiramo u budućnosti raditi i XYZ”. Taj entry stil je u najviše slučajeva pale ale. Ponekad se pojavi i neki blond ale, koji ima još i manje izražene okuse i mirise. XYZ pri tome bivaju neki zanimljiviji stilovi, za koje pretpostavljam da ih pivari žele raditi po svom guštu. Ok, razumijem, treba imati bazno pivo koje će donositi novce u biznis. Ali sada je tržište ipak već dovoljno stasalo da bi sasvim sigurno prihvatilo i malo više od pale alea. Kada se pojavi neka dobra domaća IPA na tržištu, redovito se razgrabi. Prihvatilo bi možda i drugačije (a ne više) od pale alea – gotovo da nema nijednog piva koje ide u nekom belgijskom smjeru. Možda bi se moglo usmjeriti i prema sladu, a ne samo (američkom) hmelju. Craft pivo je doživilo boom jer su ljudi bili zasićeni jednim te istim sadržajem u različitim pakiranjima. Možda bi onda trebalo ciljati na “drugačije”, a ne na “isto”.
Substance over style…
Stilove sam prokomentirao. No nažalost, treba malo prokomentirati i sadržaj. Dakle, kao što sam rekao, postoji cijeli niz uvjeta koje treba ispuniti da bi pivo došlo u dobrom stanju do potrošača. A i svaki stil se ne može svidjeti svakom potrošaču, ukusi i dalje postoje i dobro da postoje, bilo bi dosadno bez rasprava jel bolja IPA ili saison.
Unatoč tome, određeni manji broj piva koja se pojave na tržištu jednostavno nisu dobro napravljena. Imaju greške za koje se dosta sigurno može pretpostaviti da su nastale u pivovari, a ne negdje kasnije. Osobno, najčešće potičem na prihvaćanje fluktuacija u šaržama nekog piva, meni je to čak i zanimljivo. Ali ako su to fluktuacije u dojmu, a ne kardinalne greške. Neke pivovare su imale greške, ispravile su ih. Dogodi se svakom i ja ću ponovo probati njihovo pivo. Ali kada neki proizvođač više puta pusti u prodaju pivo koje ne da ima manje greškice, nego je na rubu (ili preko ruba) pitkosti, nešto gadno ne štima. Preporučam i proizvođačima da se i oni educiraju. Ako rade neki stil, pa vjerojatno su probali određeni broj piva tog stila. Neku inspiraciju su imali. Pogotovo ako rade pale ale. 🙂
Ako vam neko pivo ode u krivo, nemojte ga uvaljivati kupcima. Bacite ga. Ta beštija će se sasvim sigurno u nekom trenu okrenuti da vas ugrize za guzicu. A onda je povjerenje teško dobiti nazad.
Imate Internet, društvene mreže, Ratebeer itd. Ako sami ne vidite greške, pogledajte da li vam drugi ukazuju na njih. Ako ne znate gdje je problem nastao, čitajte knjige (jeftine su, uložite toliko), pitajte kolege pivare ili čak homebrewere.
I kamo to sve ide…
U mp3? Ma ne. 🙂 Da završim sa ipak malo veselijim notama. 🙂 Svašta sam tu iskritizirao, ali stanje nije loše. Craft piva ima, sve ga je više, i ima zbilja divnih primjeraka. Polako se proizvode novi stilovi, pojavljuju se novi ljudi. Ima sve više craft festivala, ali drugi bi imali puno više reći na tu temu. 🙂 Homebrewing scena isto raste, što će valjda producirati i više komercijalnih pivara sa hands-on iskustvom. Na greške treba ukazivati, kako bi se mogle popraviti, jel tako? A ukazivanje grešaka nije gunđanje u bradu dok zaključujete da više nikad nećete uzeti pivo neke pivovare. Ako ste dobili nešto loše u čaši u birtiji, vratite i komentirajte. Za te pare trebate dobiti pošten proizvod. Ako kupite pivo i očigledno je (treba trening za to prepoznati) da je staro ili bilo u lošim uvjetima, vratite i komentirajte prodavaču. Ako probate neko pivo i kiselo je, ima okus na karton, ima napadno jaki alkohol, neopravdano ima medicinske mirise ili nešto takvo – kontaktirajte proizvođača i recite: “čovječe, nešto radiš krivo”. Treba održavati dovoljno visoke standarde.
A kad je pivo koje pijete dobro ili odlično… opet recite to pivarima, mislim da i zato rade taj posao. Mislim da nije samo zbog zgrtanja bogatstva. 😀
Živjeli!
- ← Prethodno
- 1
- …
- 3
- 4
- 5
- …
- 21
- Sljedeće →
Zao Gnom Homebrewing 